Oduvijek se smatram velikom masturbatoricom. Volim taj naziv po uzoru na Dalijevu sliku  „Veliki masturbator“ iz 1929. godine koju sam otkrila u srednjoj školi i do danas mi je draga. Zdušno priznajem da sam ženska verzija tog Dalijevog djela. Voljela bih jedino da sam u životu bila okružena s više žena koje glasno zagovaraju taj ugodni čin prakticiranja tjelesne ljubavi sa samom sobom.

Mislim da ću dobro upamtiti današnji datum kad sam javno odlučila napisati indikativnu misao iz naslova. Tu rečenicu iz mojih usta već desetljećima slušaju i odobravaju svi koji me osobno znaju. Oduvijek mi je stavljala osmijeh na lice jer ako me išta u većem dijelu života toliko opuštalo i veselilo, bila je to masturbacija.

Osjećaj kad o tome sad javno pišem je pomalo kao da izlazim iz ormara, iako u ormaru nikad nisam ni bila, unatoč tome što me je društvo od malih nogu pokušavalo zatvoriti kad je seksualnost u pitanju, baš kao i sve vas. O načinima kako je to društvo činilo, pisat ću ispod. Kakogod, nisam se baš prilagođavala tom društvu. Kad mi se masturbiralo i razgovaralo o masturbaciji, to sam činila.

Razgovarati o njoj u seksualnom kontekstu bilo mi je lakše s muškarcima – prijateljima i ljubavnicima. Prijatelja je uvijek bilo mnogo, a ljubavnika sasvim dovoljno. Sa ženama se razgovor o masturbaciji povodio puno teže, zapravo vrlo rijetko. U neseksualnom pak kontekstu (sociološkom, medicinskom i još pokojem) o masturbaciji uopće nije bilo riječi – ni na televiziji, ni među roditeljima i rodbinom, ni u školi. Kad smo to jednom na biologiji uzgred spomenuli, pojava je bila prikazana kao da se odnosi isključivo na muškarce. Ispadalo je da žene ne masturbiraju pa sam se znala zapitati je li sa mnom sve u redu, jesam li normalna.

Ako frojdovski gledamo na tu problematiku, shvatit ćemo da dijete, od kad mu se počne buditi libido do okvirno prvog seksa, ima dobrih deset godina života. I što onda treba raditi u međuvremenu? Čekati u neznanju? To je kao da tijelu koje je gladno, godinama ne dajete hrane, s tom razlikom što će vam bez hrane tijelo umrijeti, a bez užitka neće. Ali zašto susprezati želju za užitkom? Zar je on zaista tako loš, pogotovo ako ga postižemo sami sa sobom, zaštićeni od trudnoće i spolnih bolesti?

Zamislite da ste mlada osoba (osobno masturbiram od 4. godine života) koja u nečemu uživa čitavo svoje djetinjstvo i ranu mladost, a o tome ni s kim nije progovorila ni riječ. Ni slovo. Nikome nije mogla priznati da masturbira, iako je to ljudski čin, baš kao jedenje hrane ili pijenje vode. To je nešto evolucijski nagonsko i prirodno, nešto što ne potičemo sami nego je u nama. Dogodilo vam se to? Onda znate. Mora li se to događati i budućim generacijama? Ne mora.

Pretpostavljam da me je o masturbaciji prvi pitao svećenik na ispovijedi, na pripremi za prvu pričest, a na temelju crkvenog molitvenika u kojem su se masturbacija i seksualni odnos prije braka tretirali kao grijeh koji svećenik oprašta, ali itekako pamti. Svećenik bi me pitao jesam li sagriješila bludno. Iako mi je taj prilog uvijek bio prilično blesav i sadržajno nepovezan s osjećajem ugode koji je u meni izazivao, odgovarala sam vrlo sramežljivo i iskreno da – jesam. Znao me, također, pitati jesam li pritom uživala. Pognute glave priznavala sam da jesam i u sebi osjećala silni sram. Zbog tog neugodnog osjećaja poniženja, danas pišem ovu kolumnu jer ne želim da se ijedno dijete ikad više zbog toga tako osjeća. Gdje su Crkvi srce i duša, gdje je taj njihov empatični bog? Izazivati ikakav osjećaj krvnje kod djeteta, a prije toga ga neadekvatno o svemu educirati je – nedopustivo.

Je li, po Bibliji, prvo bila masturbacija pa onda seks ili prvo seks pa onda masturbacija? Je li masturbacija jaje, a seks kokoš ili obrnuto? Ako je obrnuto, je li kokoš mogla nastati prije jajeta? Možda ispada da se šalim, ali radi se o vrlo ozbiljnim pitanjima. To su, zapravo, filozofsko-egzistencijalne preokupacije o kojima promišljam već godinama.

Pitam se što bog kaže na to. Jer Crkva kaže da je prvo i osnovno bio seks. I ne samo da je seks bio prvi, nego da je bio i jedini. Masturbaciju Crkva negira, isključuje ju kao dio ljudske seksualnosti, spominjući ju isključivo kao nepoželjan oblik instant užitka koji šteti psihičkom i fizičkom zdravlju čovjeka. A ja vas na to pitam – kako se možemo spoznati kroz seks s drugom osobom, ako se nismo spoznali kroz zadovoljenje samog sebe?

Ponašate se kao da bog nema libido. Kao da bog nikad nije masturbirao. Zar ne shvaćate da je bog od početka solist i da je upravo on najveći masturbator? Jedini od nas nikad nije imao partnera ni partnericu, a ako smo nastali od njega i njegovom voljom, morao je negdje prosuti to svoje sjeme. Nemojte mi samo reći da bog ne masturbira, kamoli da nema libido. Kako je onda mogao nastati čovjek na njegovu sliku i priliku? Tko tu koga? :)

Mislim da bog o tome namjerno šuti kako bi zavarao žene. Da se one u tome suzdržavaju što više i što bolje, kako bi bile što uzornije majke i supruge. Jer ta im uloga pristaje desetljećima i stoljećima pa zašto bi se išta mijenjalo?

Mene do danas nije uspio zavarati. U mladosti je bilo dana kad sam masturbirala satima i po tome bila identična brojnim svojim muškim prijateljima, izležavajući se u krevetu prestajući brojiti orgazme poslije petog. Znalo ih je biti 7-8 dnevno. Danas, u 39. godini života, maksimum mi je 3-4 dnevno. U prosjeku masturbiram 2-3 puta tjedno, ali izuzeci uvijek postoje i ponajviše ovise o vanjskim okolnostima.

Činjenica je da, kako čovjek stari, masturbaciju ipak treba nešto rjeđe nego u mlađim danima. Možda čak i ne zato što mu tijelo pomalo stari i libido polako splašnjava, nego naprosto zato što svoje vrijeme iskorištava na važnije i produktivnije stvari (rad, odgoj djece, posao, zaradu, jesam li spomenula materijalnu stranu života?). Jer čovjek može imati ne znam kako zdrav libido, ali njime se zasigurno ne plaćaju stanarine, krediti i režije.

Kolumna nosi naziv „Seksurbacije“ ne samo zato što je ime zvučno i originalno, već zato što masturbaciji želim dati jednak značaj kao i seksu. Ako ne i veći. Osobno ju volim čak i više te ju prakticiram češće od seksa, povodeći se onom starom narodnom – sa sobom si čitav život, a s ljudima nisi uvijek. Davanje ljubavi je prekrasna stvar, ali da bismo se mogli (pre)dati drugome, trebamo najprije voljeti i znati zadovoljiti sebe.

 

U seksualnoj iskrenosti s vama,
Marina :)