U prošloj kolumni pisala sam o razlici između nimfomanije i zdrave seksualne aktivnosti, a danas ću temu još malo produbiti i iznijeti statistike vašeg glasovanja prije dva mjeseca na našem Facebooku i Twitteru.

Znam da je pitanje iz naslova možda čudno, ali postavite ga sebi. Potom odgovorite na njega. Znate li ijednu nimfomanku? Ili ste samo čuli da postoje? Možda ste načuli da je netko za nekoga rekao da je nimfomanka pa ste mu povjerovali. Ili ste možda, onako iz šale, nimfomankom nazvali svoju curu kad je htjela seks, a vi niste. :) Ako mislite da ste bili u doticaju s takvom ženom ili imali seks s njom, po čemu ste zaključili da je njezino stanje kliničko? Po čemu se ona razlikuje od „normalnih“ žena? I što u Hrvatskoj znači biti nimfomanka? Tretira li se taj pojam kod nas i u ostatku svijeta jednako? Hajdemo proniknuti u taj tabu.

 

Španske mušice i pseudopriče iz djetinjstva

U zemlji poput Hrvatske seksualnost je isključivo na razini prakse, a teorije gotovo da nema. Kad ste zadnji put kupili kvalitetnu knjigu o seksu nekog hrvatskog autora? Ja sam, u posljednjih 20 godina, kupila samo dvije. Sve ostalo bile su knjige stranih autora. Znači li to da Hrvate uopće ne zanima seks ili ih ne zanima samo znanstvena strana seksa? Može li seksualna praksa biti kvalitetna bez teorije?

Odrastajući u obitelji u kojoj su majka i baka vjerovale u boga, znala sam se često zapitati: „Ako je nekim ženama bog dao male grudi, zašto je drugima dao velike? Ako je nekima posložio da gotovo nikad nemaju seks, zašto je drugima dao da toliko uživaju u njemu?“ Kako sam odrastala i proučavala ljude i situacije, shvaćala sam da malo tko ne voli seks, pod uvjetom da nema ozbiljnije psihičke, socijalne ili obiteljsko-odgojne barijere.

Gledajući u crkvi ljude koji se mole nesretni što ih svećenik opominje da ne smiju ovo ili ono, često sam pomišljala koliko je to naporno i nepravedno. Bilo mi je suludo da me netko konstantno za nešto krivi, a pritom je i sâm nesretan. U takvim trenucima namjerno sam željela doma raditi nešto prosto.

Tijekom jedne dječje igre u kasnom djetinjstvu, proširio se glas da je neka žena nimfomanka. Ćudljivo smo se pitali što to točno znači jer je riječ zvučala neobično. U dvorištu zgrade stariji dječak iz susjedstva ushićeno nam je priopćio da je mlada žena uzela nekakvu „špansku mušicu“ od koje se dobiva jak seksualni nagon. Uzela ju je na muškarčev nagovor kako bi imali odličan seks. Seksali su se u autu. Kad on više nije mogao, ona je trebala još pa se počela nabijati na upravljač automobila.

Nikad neću zaboraviti osjećaj koji me obuzeo nakon što sam čula tu priču. S jedne me strane zapanjila i zastrašila; bilo mi je žao žene koja se morala zadovoljavati automobilskim upravljačem. S druge strane sam se na to silno uzbudila te nekoliko puta masturbirala maštajući o njezinoj nezasitnoj seksualnoj energiji. Sve nas je kasnije zanimalo o kojoj se točno ženi radi, ali nikad nismo saznali.

Libidonozne žene

Kao klinka nisam bila svjesna da često masturbiram jer isprve nisam ni znala što točno radim ni koliko često to rade drugi. Nisam imala priliku s nekim o tome razgovarati. U osnovnoj školi tu temu nitko nije započinjao, ali počela su pipkanja (dakle, praksa). Palilo me kad su dječaci dirali cure po guzama, međunožju i grudima tijekom odmora ili tijekom igre. Poslije bih masturbirala na to koliko su cure u tome tajno uživale i koliko su dečki za tim žudjeli. Jedni drugima bili bi pravi magneti. Znala sam svršiti zamišljajući pokret ruke nekog dečka koja se s predumišljajem našla na tijelu neke djevojke. Ponekad bih u izmišljala scene koje bi išle i dalje od toga, iako nisam točno znala što bi to „dalje“ moglo ili trebalo izgledati. To je u meni ponekad proizvodilo zbunjenost pa sam do orgazma u polovici slučajeva dolazila mehanički, ne nužno zamišljajući konkretne seksualne situacije. Nagon je u nama postojao, ali realizacije smo se plašili jer nismo znali u što se upuštamo i kamo nas može odvesti. Masturbacija je bila puno prirodniji i normalniji način zadovoljenja nagona u odnosu na puno kompliciraniji seks, ali i ona je ostavljala neka neodgovorena pitanja, stanja i osjećaje.

Rijetko nailazim na žene koje otvoreno priznaju da često razmišljaju o seksu, ali mi je drago kad naiđem. Imam prijateljicu koja je vrlo libidonozna. Razgovor o seksu nam gotovo nikad nije tema, a ako i jest, razgovaramo o tome kao i o svemu drugome (npr. odlasku u dućan) jer nas međusobni detalji naprosto ne zanimaju. Svaka zna što treba i ne očekujemo univerzalne odgovore jedna od druge jer smo različitih seksualnih preferencija. O muškarcima možemo razgovarati kao o seksualnim objektima, ali puno češće razgovaramo kao o prijateljima. Dok sam jednom dobila potrebu, pitala sam ju je li za seks jer mi je privlačna. Odbila je jer je heteroseksualna, ali je priznala da joj laskam. Poslije se apsolutno ništa nije promijenilo u našem odnosu, osim što sam nekoliko puta na nju masturbirala. To sam joj također usput priznala i bilo joj je drago. Neovisno o tome, često se grlimo, a kad se čujemo, normalno nam je reći si “volim te”. Naše je prijateljstvo odvojeno od tjelesnih potreba.

Unatoč pojačanom libidu, obje ga možemo kontrolirati. Nikad ne osuđujemo jedna drugu. Problem zna nastati kad u njezin ili moj život slučajno zaluta osoba koja ne može pratiti naš seksualni nagon pa nas prozove nimfomankama, nezasitnicama, promiskuitetnim biseksualkama itd. Sigurna sam da mnoge seksualne žene imaju sličan problem.

 

Niske strasti?

Kad se seksualne nagone naziva „niskima“, pretpostavljam da je to zato što se spolni organi nalaze u donjem dijelu trupa. Šalim se. Osobno ih nikad tako nisam nazivala, baš kao što ni erotsku ili pornografsku književnost nikad nisam smatrala “prostom” ili nedovoljno kvalitetnom. Bila mi je oduvijek najugodnija za čitanje. Za mene kao erotofilku seksualni nagoni u svijetu bili su uvijek visoki, hedonistički, svijetli, blagorodni, zdravi. Znala sam kako se opušteno i lijepo osjećam poslije orgazma, koliko dobrote želim ljudima i koliko ljubavi želim odaslati u svijet.

No, taj isti svijet mi je, kako sam odrastala, počinjao davati naznake da je to što radim nezdravo, loše, nepoželjno. Svi su negodovali od spomena na to, ali nitko nije davao logičan odgovor zašto se o tome ne smije normalno razgovarati. U školama, kad bismo pitali nastavnike nešto slučajno o seksu, obuzimao bi ih sram, čak i strah da će napraviti nešto loše ako se s nama upuste u razgovor o tome. Otprilike kao da smo ih pitali jesu li ikad poželjeli nekoga ubiti.

Dok sam predavala u hrvatski jezik osnovnim i srednjim školama punih 8 godina, nisam imala problem kad bi mi učenici postavili pitanje o seksualnosti, jednako kao što danas volim kad mi mladi ljudi pišu moleći savjete ili mišljenja, pod uvjetom da mi se ne javljaju jer nešto osobno žele sa mnom jer za to imam sve manje vremena pošto je pratitelja sve više, a ja sam i dalje samo jedna. Svima odgovaram konstruktivno i humano, dajući informacije na temelju iskustva. Činim to zato što znam kako sam se bespomoćno osjećala jer to nisam imala.

Pojam nimfomanije u Hrvatskoj ima dva značenja

Do danas se pitam jesmo li, odrastajući, razumjeli taj pojam i razumijemo li ga posve danas.

Dok u razgovornom jeziku „nimfomanka“ označava seksualnu ženu koja obožava seks i uživa u njemu, u medicinskoj terminologiji riječ ima negativan prizvuk označavajući ženu koja nije u mogućnosti kontrolirati svoje seksualne želje.

Sa ženama opisanima u prvoj definiciji sam se susretala, ali s onima opisanima u drugoj – nisam. Znači li to da drugo ne postoji ili ga samo nisam detektirala? Priznajem da nikad nisam detektirala niti satirijazu (povećanu seksualnu aktivnost kod muškaraca). Možda zato što mi je normalno da muškarci i žene (po)žele orgazam jednom tjedno, jednako kao što mi je normalno ako ga požele tri puta dnevno. Zato se ne mogu prestati pitati postoji li uopće nimfomanija u Hrvatskoj. Liječi li se netko od toga? Jeste li ikad sreli ženu koja ne može normalno živjeti jer prečesto treba orgazam? Ili je to samo mit? Osim kad je u pitanju odličan film Nimfomanka Larsa von Triera.

 

Postoji li klinički slučaj nimfomanije u Hrvatskoj?

Nikad nisam bila jedna od onih žena na koje se muškarci žale da im se prerijetko seksa. Uvijek sam bila u skupini kojoj se prečesto seksa. Znam da to pali muškarce koji nikad nisu imali takvu djevojku ili ženu. Na tu karakteristiku bila sam dugo ponosna. Sve do jednog razgovora s društvom prije oko 7 godina kad nam se prijatelj požalio da mu se zbog bivše cure koja je obožavala seks, isti privremeno zgadio.

Isprve sam pomislila da je momak gay ili da je, u krajnjem slučaju, biseksualac kojem treba promjena. Onda sam se tješila da nepotrebno pretjeruje jer ga je cura, vjerojatno, povrijedila. Potom sam se sjetila nekih stvari iz vlastitog života i shvatila da sam na slične situacije nailazila u svojim vezama. Naravno da sam imala kvalitetne veze i da su bile prepune ljubavi, ali iz svake sam mogla izvući po 2-3 neugodne situacije u kojima sam bila upozorena da previše razmišljam o seksu ili da ga prečesto želim.

Neposredno nakon posljednje takve situacije, dečko i ja potražili smo stručnu pomoć da pokušamo spasiti vezu, a i sama sam poslije otišla kod psihologa da saznam je li problem isključivo u meni. No, saznala sam da partner i ja imamo drukčije sustave vrijednosti i potrebe te da je bolje izaći iz veze u kojoj nitko ne popušta. Ego je bio naš najveći problem, a on je za sobom povlačio i ostalo.

U Hrvatskoj do sad nisam čula da se neka javna ili privatna osoba liječila od seksualne ovisnosti. Kao što sam spomenula u intervjuu za emisiju Radioaktivitet na Yammat FM-u, kod nas je pojam seksualne ovisnosti prilično tabuiziran. Ne postoje detaljne informacije u školskim udžbenicima, kamoli statistike. Ne postoji kvalitetan dokumentarac o tome. Također ne znam je li ikome u interesu financirati znanstveno istraživanje o toj temi.

Po definicijama koje postoje online, nimfomanijom se smatra potreba za barem jednim orgazmom dnevno. Prema tome, ovom se prilikom javno samoproglašavam nimfomankom. Seksotekine ankete pokazuju da nipošto nisam jedina.

 

Vaše statistike

Zahvaljujem djevojkama koje su pisale iskustva na ovu temu, ali i onima koje su me molile da temu obradim. Veliko hvala i svima koji su ispunili ankete na našem Facebooku i Twitteru.

Kao što često u kolumnama naglašavam, nismo bolji ili lošiji ovisno o tome koliko orgazama dnevno trebamo. To nipošto ne uvjetuje ljudsku vrijednost.

Začudili biste se koliko su odgovori na pitanje „Što je za vas normalna količina orgazama mjesečno?“ bili različiti. Slabo seksualni ljudi najčešće ne znaju što da odgovore na to. Pomalo se srame svog odgovora pa najčešće ništa ne odgovaraju. Naglašeno seksualni pak, unatoč većem broju orgazama, lako pobroje i napišu svoj prosjek.

Na Facebooku sam postavila pitanje: „Koliko ženama tjedno treba orgazama, bilo kroz seks bilo kroz masturbaciju?“ Od ukupno 83 glasa, 29% pratitelja glasovalo je za 3 ili manje od 3 orgazama tjedno, a čak 71% za 3 ili više od 3 orgazama tjedno.

 

 

Pitanje “Koliko puta tjedno vam treba orgazam?” postavila sam ženama i na Twitteru. Tamo se tehnički može ponuditi više odgovora. Od ukupno 55 glasova, rezultati su sljedeći: 13% njih je odgovorilo jednom ili nijednom, 49% par puta tjedno, 18% svaki dan te 20% – više od 7 puta tjedno.

Vidljivo je da su odgovori na obje društvene mreže prilično slični. Više od 50% žena treba više od 3 orgazma tjedno. Time pada u vodu uvriježeno mišljenje da su žene rjeđe raspoložene za seks. Možda im samo povremeno treba neki novi partner ili samo raznolikiji seks.

 

 

Dosta vaših pitanja svodilo se i na pitanje zašto se hiperseksualnu ženu češće osuđuje nego hiperseksualnog muškarca. Odgovor leži u činjenici da su u Hrvatskoj žene još uvijek seksualno sramežljive, prvenstveno zbog odgoja majki i baka koje su također bile sramežljive. Na ženu koja imalo odskače od onoga što se u Hrvatskoj smatra seksualno prosječnim, automatski se gleda s čuđenjem. Čak ne iz ljubomore što ima libido naglašeniji od prosjeka. Ljudi joj naprosto nesvjesno zavide na njezinoj slobodi uzimanja vlastitog užitka. Zavide joj na oslobođenosti od društvenih konvencija.

 

U seksualnoj iskrenosti s vama,
Marina :)