Marina Krleža: Žene koje su bile s premalo muškaraca

Ako ste u braku ili dugogodišnjoj vezi i pritom ste vjerni, zapitajte se jeste li u životu imali, po vlastitim kriterijima, dovoljno seksualnih partnera, odnosno partnerica. Jeste li bili s brojem ljudi koji vas zadovoljava i jeste li zadovoljni svojim iskustvima? Žalite li za propuštenim prilikama i da živite opet isti život, biste li išta mijenjali? Ako pak nečime niste zadovoljni, biste li imali hrabrosti to priznati partneru/partnerici ili smatrate da je to stvar koju je bolje zadržati za sebe?

Na početku moram istaknuti da prilog “premalo” za svakoga od nas znači nešto drugo. To je uvjetovano odgojem, pogledima na svijet, željama. Kad je broj seksualnih partnera u pitanju, nekome “premalo” znači manje od trideset, drugome manje od deset, a trećemu manje od pet. No, ima onih kojima jedan partner ili partnerica nisu premalo.

Dok ne znam ni jednog muškarca koji mi je ikad priznao da je bio samo s jednom ženom, kamoli se time pohvalio ili bio zadovoljan, za takve žene ipak znam. Iako kršćanstvo od početka nalaže da postoje jednaka pravila za muškarce i žene te da ni jedan spol ne bi trebao imati seks prije braka, kamoli kasnije imati tuđeg bračnog druga, za muškarce je nekako češći i normalniji slučaj da realiziraju svoju tjelesnu poligamičnost.

Nedavno sam upoznala dragu ženu u srednjim 40-ima koja je rodila troje djece, ima vrlo uspješnu karijeru i brak te kvalitetno sređen život. No, priznala mi je da joj je suprug jedini muškarac s kojim je ikad spavala. Rekla je da se zbog toga ne osjeća nimalo zakinuto jer on rado donosi novitete u njihov, još uvijek vrlo aktualan, seksualni život. Priznala mi je i da nikad ne poželi nekog drugog, iako nije sigurna je li isti slučaj s njim.

Kad mi je to sama priznala (nisam ju pitala jer ne ispitujem takve stvari, ali rado saslušam kad mi se ljudi otvore), pojavili su mi se izmiješani osjećaji. Jedan dio mene joj je zavidio što ima pitomu i, meni nevjerojatnu, sposobnost tjelesne i emotivne monogamije koju nikad nisam imala, a znamo da ona donosi unutarnji mir. Također se divim njezinom poštovanju prema suprugu kakvu bi trebao imati apsolutno svaki čovjek koji je pristao na sakrament braka. Drugi pak dio mene ju je žalio. Trudila sam se ne imati osjećaj žaljenja i potisnuti ga najbolje što sam mogla. Nadam se da sam uspjela jer joj ni na koji način do danas nisam pokazala da ju žalim.

Ne mogu si pomoći, ali svaki put kad na nju pomislim, ne mogu se prestati pitati hoće li ta žena umrijeti s pitanjem kako bi bilo da u nju uđe neki muškarac koji nije njezin suprug. Kako bi se osjećala da joj u tijelo zaroni netko sa širim ili dužim penisom od penisa njezinog supruga. Kako bi se osjećala s nekim tko se drugačije napaljuje, ima drugačije dodire i pokrete. Kako bi joj bilo s nekim s drugačijim mirisima, okusom i teksturom sperme. Kako bi joj bilo osjetiti drugačije disanje, stenjanje i svršavanje. Bi li joj bilo zanimljivo da ju netko jebe brže i kvalitetnije od njezinog supruga, poput porno glumca Ryana Madisona koji tako divno i instinktivno svaku ženu dovede i do nekoliko orgazama tijekom spolnog odnosa.

Riba je riba i mnoge njezin okus zadovoljava, ali ima toliko različitih vrsti ribe. Zamislite da svakodnevno svjedočite postojanju ostalih vrsti jestive ribe, a umrete s činjenicom da ni jednu drugu nikad niste stavili u usta. Nije li to neki zadani oblik prisilne neslobode koje mnoge žene zapravo nisu ni svjesne?

Osim spomenute žene, znam nekoliko žena koje su u svojim 20-ima i 30-ima, zbog braka i djece, potpuno zanemarivale svoju seksualnost. Dva desetljeća istog seksualnog partnera i razvoda koji im se dogodio sredinom ili krajem 30-ih, doveo ih je u 40-ima u položaj svojevrsne raskalašenosti, kada svim silama pokušavaju vratiti nadoknađeno vrijeme i iskustva. Priznajem da mi djeluju pomalo neobično, ali pitam se je li to ipak hrabro od njih, sebično nadoknađujući neproživljeno. Jesu li hrabrije one ili prvospomenuta koja uspijeva zadržati i održati aktivan seksualni život u istom braku, teško mi je prosuditi.

Kakogod, rekla bih da su žene koje svojevoljno imaju samo jednog partnera a seksualne su, one žene čiji se muževi trude i pružaju im seks kakav im je potreban. Smatram da je to nešto prekrasno te da toga, barem u Hrvatskoj, naprosto nema dovoljno. Divno je kad se, u ovom svijetu različitosti, nađu dvije slične duše, a kamoli kad uspiju održati zadovoljavajući brak i seksualni život do kraja. Pitam se jesu li oni kukavice i komformisti, ili smo to ipak mi, vječni tražitelji idealnog za sebe u svijetu u kojem ideal zapravo i ne postoji.

Uviđam da smo svi smo vrlo različiti i da nema pravila. Neki žrtvuju seks zbog ljubavi, drugi pak ljubav žrtvuju zbog seksa. Važno je da prihvatimo odluke jedni drugih i o svemu komuniciramo prije nego što povrijedimo jedni druge.

Ako smo u vezi, seksualni užitak donosi nam voljena osoba i donosimo ga sami sebi ukoliko masturbiramo. Ako pak nismo u vezi, užitak nam češće donosi više osoba. Onog trenutka kad nam bude dovoljna samo jedna osoba, znak je da se dogodila ljubav. To je u redu, ali jedino pod uvjetom da ste prije toga imali dovoljno iskustava. To je zadovoljavajuće ako pri kraju života nećete osjećati da ste nešto propustili.

Ljubav nije vrijedna da se seksualno ne istražujete. Ljubav nije vrijedna da zanemarujete svoje želje i seksualna iskustva koja biste mogli imati s drugima. U ovom trenutku u svijetu, prava ljubav još je uvijek isključivo osjećaj kad naše tijelo odlučuje odbaciti uživanje s drugima zato što mu tako nalažu društvo i običaji. Da se razumijemo, to mu ne nalažu srce i duša. Srce i duša, naime, spontani su i slobodni poput ptice.

U seksualnoj iskrenosti s vama,
Marina 🙂

Moje pisanje o seksualnosti podupire portal www.whishmatch.com

Marina Krleža

Founderica Seksoteke, specijalistica digitalnog marketinga, književnica, diplomirana kroatistica, bivša novinarka, radijska voditeljica i profesorica hrvatskog jezika, zaljubljenica u umjetnost, pacifistica, frojdovka, velbekovka