Ako ste u braku ili u dugogodišnjoj vezi i pritom ste vjerni, zapitajte se jeste li u životu imali, po vlastitim kriterijima, dovoljno seksualnih partnera, odnosno partnerica. Jeste li bili s brojem ljudi koji vas zadovoljava i jeste li zadovoljni svojim iskustvima? Žalite li za propuštenim prilikama i da živite opet isti život, biste li išta mijenjali? Ako pak nečime niste zadovoljni, biste li imali hrabrosti to priznati partneru/partnerici ili smatrate da je to stvar koju je bolje zadržati za sebe?

Na početku moram istaknuti da prilog “premalo” za svakoga znači nešto drugo. To je uvjetovano odgojem, pogledima na svijet, željama. Kad je broj seksualnih partnera u pitanju, nekome “premalo” znači manje od trideset, drugome manje od deset, a trećemu manje od pet. No, ima onih kojima jedan partner ili partnerica nisu premalo.

Dok ne znam ni jednog muškarca koji mi je priznao da je bio samo s jednom ženom, kamoli se time pohvalio, za takve žene ipak znam. Iako kršćanstvo od početka nalaže da postoje jednaka pravila za muškarce i žene te da ni jedan spol ne bi trebao imati seks prije braka, kamoli kasnije imati tuđeg bračnog druga, za muškarce je češći i normalniji slučaj da realiziraju svoju tjelesnu poligamičnost.

Nedavno sam upoznala dragu ženu u srednjim 40-ima koja je rodila troje djece, ima uspješnu karijeru i brak te kvalitetno sređen život. Priznala mi je da joj je suprug jedini muškarac s kojim je ikad spavala. Rekla je da se zbog toga ne osjeća zakinuto jer on rado unosi novitete u njihov, još uvijek vrlo aktivan, seksualni život. Priznala mi je i da nikad ne poželi drugog muškarca, ali da nije sigurna je li isti slučaj s njim glede drugih žena.

Kad mi je to sama priznala (nisam ju pitala jer ne ispitujem takve stvari, ali rado saslušam kad mi se ljudi otvore), pojavili su mi se izmiješani osjećaji. Jedan dio mene joj je zavidio što ima pitomu i, meni nevjerojatnu, sposobnost tjelesne monogamije kakvu nikad nisam imala, a znamo da ona donosi unutarnji mir. Također se divim njezinom poštovanju prema suprugu kakvu bi trebao imati apsolutno svaki čovjek koji je pristao na sakrament braka. Drugi pak dio mene ju je žalio. Trudila sam se ne imati osjećaj žaljenja i potisnuti ga najbolje što sam mogla. Nadam se da sam uspjela jer joj nisam pokazala da ju žalim.

Svaki put kad na nju pomislim, zapitam se hoće li umrijeti s pitanjem kako bi bilo da u nju uđe neki muškarac koji nije njezin suprug. Kako bi se osjećala da joj u tijelo zaroni netko sa širim ili dužim penisom od penisa njezinog supruga. Kako bi se osjećala s nekim tko se drugačije napaljuje, ima drugačije dodire i pokrete. Kako bi joj bilo s nekim s drugačijim mirisima, okusom i teksturom sperme. Kako bi joj bilo osjetiti drugačije disanje, stenjanje i svršavanje. Bi li joj bilo zanimljivo da ju netko jebe brže i kvalitetnije od njezinog supruga, poput porno glumca Ryana Madisona koji tako divno i instinktivno svaku ženu dovede i do nekoliko orgazama tijekom spolnog odnosa.

Sladoled je desert koji mnoge zadovoljava, ali ima toliko različitih vrsti sladoleda. Zamislite da svakodnevno svjedočite postojanju svih okusa sladoleda, a umrete s činjenicom da ste probali samo jednog. Nije li to neki, kršćanstvom ustaljeni, oblik prisilne neslobode kojeg mnoge žene zapravo nisu ni svjesne? Jer nisam sigurna da je tjelesna monogamija prirođena ženama, baš kao što nije ni muškarcima.

Osim spomenute, znam nekoliko žena koje su u svojim 20-ima i 30-ima, zbog braka i djece, potpuno zanemarivale svoju seksualnost. Dva desetljeća istog seksualnog partnera i razvoda, doveo ih je u 40-ima u položaj svojevrsne raskalašenosti, kada su svim silama pokušavale vratiti nadoknađeno vrijeme i iskustva. Priznajem da mi takve žene djeluju neobično i nezrelo, ali pitam se je li to ipak hrabro od njih, sebično nadoknađujući neproživljeno. Jesu li hrabrije one ili prvospomenuta koja uspijeva zadržati aktivan seksualni život u istom braku, teško mi je prosuditi.

Kakogod, rekla bih da žene koje svojevoljno imaju samo jednog partnera (a seksualne su), imaju muževe koji se trude i pružaju im seks kakav im je potreban. Smatram da je to nešto prekrasno. Toga, barem u Hrvatskoj, naprosto nema dovoljno. Divno je kad se, u ovom svijetu različitosti, nađu dvije slične duše, a kamoli kad uspiju održati zadovoljavajući brak i seksualni život do kraja. Pitam se jesu li oni kukavice i komformisti, ili smo to ipak mi, vječni tražitelji promjene u svijetu u kojem ideal ne postoji.

Uviđam da smo svi različiti i da nema pravila. Neki žrtvuju seks zbog ljubavi, drugi pak ljubav žrtvuju zbog seksa. Važno je da prihvatimo odluke jedni drugih i o svemu komuniciramo prije nego što povrijedimo jedni druge.

Ako smo u vezi, seksualni užitak donosi nam voljena osoba i donosimo ga sami sebi ako masturbiramo. Ako pak nismo u vezi, užitak nam češće donosi više osoba. Ponekad ih mijenjamo mjesečno, ponekad godišnje ili rjeđe. Onog trenutka kad nam bude dovoljna samo jedna osoba, znak je da se dogodila ljubav. To je u redu, ali jedino pod uvjetom da smo prije toga imali dovoljno iskustava. Ustaljeni partner jest poželjan, ali jedino ako pri kraju života nećemo osjećati da smo nešto propustili.

Ljubav nije vrijedna da se seksualno ne istražujemo. Ljubav nije vrijedna da zanemarujemo svoje želje i seksualna iskustva koja bismo mogli imati s drugima. U ovom trenutku u svijetu, prava ljubav još se uvijek podrazumijeva definicijom da naše tijelo svjesno odbacuje uživanje s drugima zato što mu tako nalažu društvo i običaji. Ali to mu ne nalažu srce i duša. Srce i duša, naime, trebali bi biti slobodni poput ptice i vezati se samo onda kad to istinski sami požele.

U seksualnoj iskrenosti s vama,
Marina :)