Seksualnost bez tabua

Suvremena MK, Marina Krleža, književnica, community menadžerica i bivša profesorica hrvatskog jezika trudi se detabuizirati pristup seksualnosti i hedonizmu u društvu, smatrajući da relativizacija seksualnosti sa sobom nosi korisne društvene promjene. Voljela bi da se o seksualnim interesima i (ne)afinitetima progovara kao i o hrani, odjeći i automobilima, prakticirali mi tu seksualnost u životu ili ne.

Iako frojdovka, smatra da smo mnogo više od seksualnih bića i da bismo bez srama trebali moći reći što u seksu volimo, a što ne volimo te s kim i kako možemo, odnosno ne možemo. S tim ciljem pokrenula je Seksoteku, internet platformu na kojoj se, osim erotike i pornografije u umjetnosti, o istoj piše i sa znanstvenog aspekta, kako bi teorije i edukacije o seksualnosti na internetu bilo više u odnosu na praksu i video produkciju pornografije koja zauzima veliki dio internetskog prostora.

Za časopis Playboy Marina otvoreno govori o svom kontroverznom romanu, problemima s kojima se susrela radeći u hrvatskim školama, ženskom viđenju pornografije te seksi igračkama koje je isprobala. Treba li Hrvatima seksualna revolucija? Pogledamo li pobliže, upravo nam se događa. Revolucionarna komešanja 60-ih i 70-ih, naše su prostore tek okrznula, a nešto veće seksualne slobode u bivšoj državi počele su sredinom 80-ih. No, čak i tada, slobodniji javni diskurs o seksu bio je rezerviran uglavnom za muškarce; žene su u tom procesu, čast iznimkama, služile više kao objekt požude, manje kao ravnopravan subjekt, što je vidljivo u filmu, glazbi i književnosti tog razdoblja.

Danas je situacija slična. Tajna želja za promjenom partnerica, otvoreni razgovori o seksu u javnom prostoru i erotska književnost, još uvijek su u većoj mjeri rezervirani za svijet muškaraca, a žene koje počinju otvorenije pristupati tome, još uvijek nailaze na otpor u nekim sferama društva.

Ženska seksualnost je, apsolutno nepravedno, u Hrvatskoj još uvijek tabu. Prosječna sredovječna Hrvatica i dalje se ponosi svojom ulogom žene-majke-kraljice, u kojoj nismo sigurni koliko za svoja hedonistička „kraljevstva” uopće ima vremena, brinući za ognjište i odlazeći u crkvu gdje ju strogi Gospin i Kristov pogled opominju s oltara. Umjesto da slušaju progresivne poruke pape Franje, naši crkveni oci i majke svim sredstvima pokušavaju anulirati pravo ljudima da ispovijedaju svoju seksualnost izvan heteroseksualnog braka. Da se u nas snimi ženska serija poput „Seksa i grada”, udruge koje se u Lijepoj Našoj licemjernoj brinu o moralnoj čistoći, učinile bi zacijelo sve da se nikada ne emitira.

Usprkos svemu, ljudi i dalje radije vode ljubav nego rat, a mnoge Hrvatice nemaju problema u javnosti otvoreno govoriti o seksualnosti. Među njima je i Marina Krleža, 38-godišnja prezimenjakinja najvećeg hrvatskog književnika. Marina je prije nekoliko godina napisala roman Žena robot, prvi roman u nas objavljen na Facebooku. U njemu opisuje život moderne 27-godišnje Eve koja mnogo masturbira, nema problem s mijenjanjem partnera te u praksi ostvaruje vlastite seksualne maštarije. Na svoje veliko iznenađenje, zbog necenzuriranih opisa seksa, na tadašnjem radnom mjestu profesorice hrvatskog u jednoj zagrebačkoj školi, doživjela je neugodnosti od ravnateljice i nekih kolega.

– Zanimljivo, moj roman prva je primijetila ćudoredna profesorica fizike, pa me ravnateljica pozvala na razgovor i zahtijevala od mene da uklonim neke njegove dijelove s interneta. Točnije, radilo se o poglavlju nazvanom Kapsula užitka. U njemu opisujem androidnu ženu budućnosti koja masturbira u rotirajućoj kapsuli okružena muškarcima koji također masturbiraju i ejakuliraju po njoj u ekstazi. Iako sam sigurna da je svaka žena barem jednom u životu maštala o takvoj poliandričnoj situaciji, upravo ona je zasmetala nekim tadašnjim kolegicama. Poliandrija mi je zanimljiva jer je, dijakronijski gledano, premalo opisana u umjetničkim djelima. O njoj se rijetko govori čak i na Zapadu, za razliku od poligamije koja je na Istoku dobrodošla – govori mi seksepilna Marina dok pijemo kavu na prvom ovogodišnjem zagrebačkom suncu.

Stanje u hrvatskoj prosvjeti, kojom dominiraju vjerski licemjeri i konzervativni pojedinci sa srednjovjekovnim mindsetom, primorali su Marinu da napusti posao u prosvjeti. Sada se bavi community managementom, copywritingom i content marketingom u digitalnoj agenciji, jer prilike u prosvjeti su joj nedovoljno dinamične, a tamošnji kolektivi neskloni promjenama i prilagodbi novim tehnologijama.

– Kada sam prije nekoliko godina shvatila da lijevi rade slično što i desni, to me istovremeno užasnulo i otrijeznilo. Najveći problem u školstvu, kao i u ostalim sektorima, su korumpirane elite. U hrvatskim školama kreativnost nije na cijeni, već poslušnost i neisticanje. Jokićev kurikulum je odličan, međutim, za njegovu propast nije kriva isključivo politika, već dijelom prosvjetari sami koji, u strahu za radna mjesta, šute te se nedovoljno informiraju i angažiraju. Nastavni plan i program osnovnih i srednjih škola postaje sve nezanimljiviji novim generacijama djece. Odlazak u školu ne bi trebao biti opterećenje, nego radost. Umjesto da se kurikulum mijenja i uvede više informatike, novih sadržaja i tehnologija, mi nastavljamo po starom. Ne razumijem kako političari ne shvaćaju da je školstvo najvažniji resor?! To mi je pomalo fantazmagorično – otvoreno će Krleža.

Njen sukob s ustajalošću hrvatskog školstva najbolje bi mogla opisati radnja filma Društvo mrtvih pjesnika.

– Licemjerje me užasava. Jednom prilikom, razgovarala sam o tome s kolegom Zoranom Ferićem, koji također radi kao profesor u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Rekao mi je da, kada s učenicima obrađuje vulgarizme u jeziku, na ploču napiše „kurac” i „pička”. Pritom se nitko od učenika i roditelja ne buni. Međutim, kada žena napravi nešto slično, odmah slijede sankcije. Spolna diskriminacija u Hrvatskoj još uvijek je na previsokoj razini – kaže Marina te dodaje da je, uz kvalitetno obrazovanje, današnjim klincima prijeko potreban zdravstveni odgoj jer o seksualnosti uglavnom uče s interneta.

– Radila sam u desetak hrvatskih srednjih i osnovnih škola. Ono što sam, kao profesorica, primijetila je veliki nedostatak seksualne edukacije među mladima. Brak i djeca i dalje su apsolutni must have i klince se takvim odgojem gura u projekte braka prije kvalitetnog upoznavanja partnera, što često rezultira lošim bračnim zajednicama i visokom stopom razvoda.

Ipak, smatra da su za nejednakost krive i žene same.

– Suodgovorne smo. Kad sam u vezi, partner i ja kućanske poslove jednako raspodijelimo. Žene ne bi smjele dopuštati da odgoj djece i briga o domaćinstvu budu isključivo na njima. U brakovima se treba njegovati prijateljstvo i razumijevanje. Previše robujemo tradicionalnom ponašanju, a vremena se mijenjaju. Političari bi trebali biti oni koji također podržavaju liberalnije odnose među spolovima, međutim, u praksi je obrnuto – tvrdi Marina koja je pobornica prava seksualnih manjina, svake godine podržavajući Povorku ponosa, a i sama se deklarira kao biseksualka.

– Smatram da su ljudi biseksualni, ali toga nisu svjesni jer im društvo nalaže drukčije. Osobno sam si to odavno osvijestila, ali ipak ponešto veću afekciju imam prema muškarcima – iskrena je Marina koja bez srama razgovara i o svojoj ljubavi prema pornografiji.

– Nisam erotomanka jer to podrazumijeva ovisnost o pornografiji, ali sam erotofilka. Volim pornografiju, i s hedonističkog i s dokumentarističkog aspekta. Kada sam u vezi, porniće pogledam otprilike jednom-dvaput tjedno, a kad nisam i ne postoji osoba o kojoj maštam, onda ih gledam i češće. Ponekad sate provedem u pornografiji, istraživanju i masturbiranju jer me to opušta i veseli. Što se žanrova tiče, pomalo sam tradicionalna. Imam nekoliko žanrova koje preferiram, ali volim prirodno i odbijaju me, recimo, silikoni. Djelomično sam vizualan tip, ali ono što me u pornićima najviše pali je tuđi užitak. Sviđa mi se estetika talijanskog porno redatelja Maria Salierija, no mislim da bi u pornografiji trebalo biti više redateljica – otvoreno govori Marina o stvarima koje mnogo žena radi, ali o tome šute.

– Nema razloga da navike gledanja pornografije kod žena budu tabu. Rezultati istraživanja koje je proveo Pornhub, otkrili su da Hrvatice u konzumaciji pornografije ne zaostaju mnogo za muškarcima. Slične rezultate dobila je i studentica Izabela Laura koja je za potrebe diplomskog rada istraživala konzumaciju erotskih sadržaja žena u Hrvatskoj, a koji će biti objavljen na Seksoteci – objašnjava Krleža, a mi jedva čekamo baciti oko na rezultate.

U razvijenijim zemljama seksualne igračke odavno su postale odlični prijatelji suvremenih žena, dok ih kod nas posjeduje manjina. Glavna urednica Seksoteke smatra da bi ih trebala isprobati svaka žena, prvenstveno zbog praktičnosti i kratkog vremena kojim se žena njima dovede do orgazma.

– Moj prvi „umjetni” dildo bio je miris za usisivač u obliku zelene plastične epruvete kojeg sam zadržala za svoja mala zadovoljstva prije nego što ga je mama bacila. Volim kupovati seksualna pomagala i gadgete. Uvijek ih imam desetak različitih, a na internetu postoji nekoliko novih koje bih voljela posjedovati. Uglavnom koristim dildoe, rjeđe vibratore, a volim i strap jer mi je zamjena uloga intrigantna. Imam ih u svim veličinama; male, velike i srednje, a koristim ih ovisno o potrebama. Moje društvo to oduvijek zna pa mi seksualne igračke ponekad poklone za rođendan. S tim kod mene ne možete pogriješiti! – kroz smijeh priznaje Marina i na mobitelu mi pokazuje novu uniseks igračku koja izgleda toliko sofisticirano i napredno da mi se čini da onima koji ju posjeduju, živući partner više i ne treba. Barem dok im ne dosadi.

– Ne sramim se razgovarati o seksu i erotici. Upravo iz tog razloga sam i pokrenula Seksoteku, jer želim da što više žena osvijesti svoju seksualnost kao nešto normalno, prirodno i zabavno. Seksoteka već godinu dana uspješno egzistira na Facebooku, webu i Instagramu te iz mjeseca u mjesec bilježi rast posjetitelja – zaključuje Marina, iza koje su, osim Seksoteke, dva eventa nazvana Sekstinovo, na kojima se, uoči Dana zaljubljenih, čita erotska poezija i proza hrvatskih književnika i književnica.

Političku situaciju u Hrvatskoj nije htjela komentirati, osobito aktere srednjovjekovnih udruga jer smatra da je „jedan od glavnih hrvatskih problema taj što dajemo značaj nebitnim i bezličnim personama”. Ipak, zasmetala ju je netaktičnost govornika na nedavnom prosvjedu Zagreb Pridea koji je održan zbog bacanja suzavca na gej klub SuperSuper.

– Nevjerojatno je da sam na prosvjedu protiv govora mržnje čula govor mržnje! Dvoje od troje govornika lamentiralo je o Kolindi i čokoladicama, krivilo desnicu za napad, a bilo je i čak i poziva na otvoreno nasilje. Udruge koje bi se trebale zalagati za ravnopravnost spolova, pretvorile su se u politikantske huškače kojima nedostaje takta i pravog aktivizma. Prekomjerno su indoktrinirani, a to nam svima šteti. LGTB udruge trebale bi pozivati na dijalog, ne na mržnju jer ispadaju poput onih protiv kojih se bore – ogorčena je Marina LGTB retorikom.

Ipak, priznaje da je veliki optimist i vjeruje u duhovni rast ljudi.

– Mlađe generacije bit će te koje će promijeniti trenutno stanje i veseli me suradnja s njima. Osim toga, strpljivost je vrlina mudrih. Dolazi naše vrijeme. Nismo glasni, radimo predano na sebi, učeći nove stvari i dijeleći korisne informacije s drugima. U takvoj toleranciji stvaramo pravedniju budućnost koja velikim dijelom mijenja i percepciju seksualnosti u društvu.

Intervjuirala: Mia Mitrović
Fotografije: Violeta Šunić
Make up: Arijana Zogaj

Tekst je objavljen u Playboyu, broj 236 (ožujak 2017.) te je preuzet s ovoga LINKA