Kad se pitam tko mi je najvažnija publika ove kolumne, odnosno za koga bih najradije voljela da ju shvati i pronađe se u mojim tekstovima, to su – mlade djevojke i žene. Ne deklariram se feministkinjom, ali čitav se život, prvenstveno edukacijom umjesto osudom muškaraca, zalažem za ravnopravnost spolova. Da sam tijekom vlastitog djetinjstva i mladosti imala nekoga tko bi me uputio u stvari na način na koji to pokušavam napraviti ovom kolumnom, bila bih sretna. To je osnovni razlog zašto pišem i javno djelujem. Znam što je meni nedostajalo pa se trudim da ne nedostaje nekim budućim klincima. Trudim se ispraviti nedostatke prošlih generacija.

Evo jedne ogromne predrasude. Ako pišete o seksu, onda ste zasigurno cijelo vrijeme napaljeni. Ako netko tu vašu „napaljenost“ želi iskoristiti i vi na to ne pristanete, onda postajete umišljena bitcherica. Molim vas da razbijemo tu predrasudu. Ako niste u stanju to učiniti odmah, dopustite mi da vam pomognem rečenicama što slijede.

Sve što mi se događa posljednja dva mjeseca, od kad je krenula kolumna, jednog će se dana vjerojatno s nostalgijom i osmijehom prepričavati kao simpatične anegdote pa unaprijed molim sve one koji se prepoznaju kao protagonisti da se ne uvrijede jer smatram da je sve što je iskreno u nama – dobrodošlo te da je svako spontano priznavanje nekome da vam se sviđa – dražesno. No, ne možemo svi biti svačiji. To ne zastupam na Seksoteci niti je smisao Seksurbacija.

Jedna sam od onih žena na koje su nedovoljno seksualne supruge ljubomorne jer su svjesne da im muževi voajeristički prate moj rad te polovica njih na mene masturbira. Jedna sam od onih žena čije se poruke, nakon tajnog dopisivanja s njom, brišu na Messengeru. Jedna sam od onih žena o kojima se igraju i šapću pokvareni telefoni bez imalo svijesti o tome koliko širenje lažnih informacija energetski loše utječe na ljude. Jedna sam od onih žena o kojima svatko ima mišljenje, ali će joj rijetki skupiti hrabrosti prići uživo. Rijetki mi pružaju ruku. Rijetki pitaju o mojim emocijama i o mojoj ranjivosti. Malo njih mi pokušavaju biti iskreni prijatelji. To je, valjda, prokletstvo ove vrste javnog istupanja. Rekao bi jedan od dolje spomenutih protagonista – „Sad se stavljaš u ulogu žrtve, a sama si to tražila.“

Ajmo s konkretnijim primjerima. Netko mi se javi jer je napaljen u trenutku dok čita moju kolumnu pa mu kroz chat treba poticaj za masturbaciju u obliku seksi rečenice upućene mu osobno. Netko mi se javi jer mu se sviđa moja fotka pa bi volio da mu pošaljem neku eksplicitniju. Netko mi se javi jer me je negdje već vidio uživo pa smatra da bi me sljedeći put mogao odvesti u krevet pošto sam ljubazno komunicirala s njim. Netko mi se javi naprosto zato što sam slobodoumna pišući o incestuoznim majka-sin maštarijama, ali ni sam ne zna što i kako bi dalje s tim saznanjem. Netko bi razgovarao sto godina da bi si dokazao da je seksualniji od mene. Netko bi sa mnom na kavu jer smatra da bi bilo zgodno time se pohvaliti u društvu. Netko bi želio da mu budem djevojka i da me upozna s roditeljima, ali osjeća da me ne bi mogao zadovoljiti u krevetu, kamoli bio spreman na otvorenu vezu koju želim prakticirati. Kombinacija je mnogo, a moj život prekratak za sve te varijacije.

Prije desetak dana (29. 9. 2017.) boravila sam u Novom Sadu na konferenciji o knjigama Book Talk 2017 gdje sam bila jedna od pet govornika tribine o erotskoj književnosti. Tribina je imala zanimljiv metaforički naslov – „Jesmo li savladali strah od letenja“, u smislu jesmo li spremni otvorenije pisati i govoriti o erotici i pornografiji, kao i o seksualnosti općenito. Kao što mi se, tijekom cijele godine, u inbox, između ostalih, javljaju prijatelji isključivo zato da bi me odveli u krevet, tome je nekima od njih povod bio ova konferencija. Imena tih pisaca i intelektualaca ne pada mi na pamet navoditi, ali se nadam da će ovaj tekst ozbiljno shvatiti  jer će i njihove kćerke jednog dana odrasti i živjeti u nametnutom nam patrijarhatu u kojem se slobodno žensko progovaranje o seksualnosti još uvijek tumači kao – poziv na seks.

Komuniciranje s nekim isključivo zato da ga odvedeš u krevet je legitiman razlog za komunikaciju, ali osobno mi je biti lakim ulovom – neprihvatljivo. Oduvijek sam, naime, lovac, nikako lovina. Unatoč tome, vjerojatno nisam dobar catch za svakoga jer naravno da sam u prošlosti imala one-night standova, neplaniranih sekseva s osobama s kojima to nisam očekivala (mislim da bi svaka osoba trebala imati poneko takvo spontano iskustvo jer smo, na kraju dana, svi životinje s prirodnim nagonima). Prevarena nisam bila, ali bila sam ona koja je varala i to mi ne služi na čast (sumnjam da bih danas takvo što napravila). Naravno da sam imala i mnogo cyber sekseva u kojima nikad nisam upoznala osobe uživo te naravno da sam maštala i o muškarcima koje ne mogu imati. Sve je to legitimno i sve je to ljudski. Ali postoji ipak jedna suptilna granica koju ne bismo trebali prelaziti nametanjem svoje seksualne uzbuđenosti drugome.

Gore spomenuti pisac silno je želio spavati sa mnom pa je porukama u inboxu pripremao teren, šaljući mi svoje seksi fotke i pišući razne scenarije koje je zamislio sa mnom. Mogla bih ići dublje s pisanjem njegove pozadine i trenutnog položaja, ali nikad nisam bila osoba koja je ikome namjerno stvarala privatne neugodnosti. Kakogod, ne dopuštam da me se u osobnoj komunikaciji seksualno objektivizira bez da na to sama pristanem, kamoli da mi se nabacuje osjećaj krivnje ako nekoga odbijem. Taj isti muškarac mi je, nakon što sam ga poslije konferencije kolegijalno pitala kako mu je bilo, izjavio da mu je to bila najuzaludnija konferencija na kojoj je bio jer nisam pristala provesti noć s njim. On se je nadao divnom i ugodnom seksu pod svaku cijenu jer je bio uvjeren da ga zaslužuje. Oboje smo sigurni da bi dao sve od sebe, ali očito slijepa želja nije baš uvijek dovoljna, zar ne? Ponekad je za dolazak do seksa dvoje odraslih ljudi potrebno više od dvodnevne virtualne komunikacije. Čudi me što neki odrasli muškarci, s po 20-30 godina seksualnog iskustva, to ne znaju.

Također, u taksiju s aerodroma do hotela, putovala sam s tri govornika konferencije. Dvojica od njih priznali su da su me guglali te da su čitali o meni, smatrajući da je to što radim vrlo hrabro i plemenito, ali i primjećujući da sam uživo jednako lijepa kao na internetskim fotografijama. Obasipali su me komplimentima na sve moguće načine, da bi, došavši u hotel oko 22h, inzistirali da idem s njima u grad na piće. Dvoumila sam se jer je bilo kasno, ali sam na kraju otišla zbog eventualnog razmatranja potencijalne poslovne suradnje kroz projekte koje planiram sa Seksotekom.

Mojoj dvojici sugovornika se, međutim, uopće nije razgovaralo o poslu koliko im se razgovaralo o seksu. Konkretnije, razgovaralo im se o mojem poimanju seksualnosti pa su mi postavljali svakakva pitanja. Ne znam je li to bilo zato što je bila večer. Ili zato što je pivo bilo ukusno, a oni od njega opijeni. Ili zato što su bili na neobaveznom putu u drugom gradu. Slušali su poput odličnih učenika, upijajući me pogledima, tu i tamo se pogledavajući kao da noćas ulaze u nezaboravni meč života. U jednom trenutku mi je čak jedan od njih ponudio zagrljaj, kad je primijetio da mi je postalo hladno pošto smo sjedili vani na terasi. U taksiju iz grada me taj isti ponovno zagrlio, dok su prijatelj i vozač u retrovizoru pomno promatrali što će se dogoditi.

Tad sam shvatila da se ne radi o kolegijalnom spontantanom prijateljskom zagrljaju. To se potvrdilo kad me, nakon ulaska u hotel, taj isti pozvao u svoju sobu te, nakon što sam rekla da ne prihvaćam poziv, nastavio s nagovaranjem. U tom sam se trenutku, prvi put od kad postoji Seksoteka, zapitala ne graniči li sve ovo što pišem i radim s ludošću te ima li uopće koristi od toga. Bio je to iznimno težak i bolan trenutak jer sam shvatila da će ostvarivanje snova u koje sam se upustila čistim srcem i otvorenim umom, biti popločeno pokojom trnovitom sumnjom u sebe i svoje ideale, a sve zbog tuđeg neznanja i gluposti.

Do tog trenutka u hotelu smatrala sam da će moja iskrenost i spontanost biti dovoljne. Ne volim situacije u kojima moram taktizirati jer taktiziranje automatski isključuje autentičnost. Stoga se pitam gdje je granica mojeg virtualnog pisanja o seksualnosti u odnosu na onu koju trebam postaviti pri komunikaciji uživo. Jer kad postajete influencer u području seksualnosti na donedavnom Balkanu gdje se gotovo niti jedna osoba, osim pokojeg liječnika, nije deklarirala kao seksolog, upuštate se u zahtjevnu misiju. Puno zahtjevniju nego što sam mislila.

Neki muškarci s kojima virtualno komuniciram stvore određenu percepciju mene. Teško mi je reći na čemu se njihovo mišljenje bazira, ali pretpostavljam da je temeljeno na virtualnoj slici mene i njihovih iskustava sa ženama. Oni automatski ženu koja mnogo govori ili piše o seksu poistovjećuju sa ženom koja je laka, koja se obožava jebati i koju je lako odvesti u krevet. Zanimljivo je što sebe nikad tako ne doživljavam, a ne doživljavaju me ni oni koji dođu u kontakt sa mnom u nekoj neseksualnoj situaciji, ne poznavajući me prethodno s interneta. Čak štoviše, u normalnim svakodnevnim situacijama odajem dojam pomalo introvertirane, pa i hladne osobe. Vezano uz to, možda ćete se začuditi ako kažem da ponekad, iako rijetko, padnem u depresiju te većinu vremena volim tišinu i samoću.

U svom pak javnom djelovanju intenciozno njegujem filantropski pristup zato što smatram da njime mogu dati konstruktivan doprinos društvu. Privatni dio mene u tom je kontekstu nevažan pa mi personaliziranje javne mene ponekad stvara opterećenje. Moji odnosi i upoznavanja s ljudima posve su prosječni. Niti izlazim češće od većine, niti se oblačim izazovnije od većine, niti se ponašam promiskuitetnije od većine. Mogla bih na nerealnoj prezentaciji sebe stvoriti dobar marketing, ali to nije moj stil. Relativizirajte javnu seksualnu mene i svi ćemo biti u pozitivnom dobitku.

S druge strane, bilo bi mi žao da me ljudi doživljavaju kao neku virtualnu artificijelnu personu s dušom robota i bez emocija. Osjećajno sam biće koje i dalje traži srodnu dušu, ali ako ju ne nađem sigurno neću patiti jer sam sretna. Smatram da je život lijep, da sreću sami stvaramo i da se živi za trenutke. Također, Seksoteka mi omogućuje da upoznam divne ljude koje vjerojatno ne bih upoznala da se ne bavim ovime. Komuniciram s nekolicinom muškaraca i žena koji ne komuniciraju sa mnom zato što išta žele od mene, nego zato što žele spoznati sebe. U tom kontekstu ne razlikuju javnu od privatne mene niti se ja trebam postavljati kao ijedno od navedenog. Kao što nemam potrebu ikome naglašavati da komuniciram s njima, na jednak način oni to drže za sebe. Jer kad osjetim da netko ima potrebu drugome reći da je nešto imao ili ima sa mnom, komunikacija za mene gubi smisao. Ego je ono što nepotrebno sputava i treba ga znati ublažiti prije nego što dođe do štete. Svim poštenim i iskrenim, poglavito dobrim, ljudima uvijek ću dati prostor i trenutke za komunikaciju, ako ne odmah, onda čim nađem vremena. U kojem će smjeru ta komunikacija ići i koliko dugo će trajati, ovisi prvenstveno o njima.

Za neiskrenost, igre moći i muška osvajanja naprosto nemam vremena. Nemam vremena za one koji misle da moje javno progovaranje o seksualnosti smiju privatizirati, nemam vremena za one koji misle da me mogu kupiti, nemam vremena za one koji misle da sam lak plijen. To što ljudi u meni ponekad vide svoj odraz, nije moj problem.

Voljela bih naglasiti još jednu komponentu ove teme. Kao što su gore spomenuti muškarci ponekad „dosadni“ meni, ne izuzimam činjenicu da postoje oni kojima sam ja dosadna. Postoje oni s kojima sam željela biti, ali oni nisu željeli biti sa mnom. Uvijek postoje muškarci, ali i žene, koje pokušavam odvesti u krevet, ali nikoga ne krivim ako to ne uspijem niti sam zbog toga nesretna. Iako mi nisu laki ulov, cijenim ih i poštujem. Ne pada mi na pamet osuđivati ih zato što me ne smatraju poželjnom, govoriti ikome išta loše o njima, smatrati da na njih trošim vrijeme, kamoli zbog toga gubiti samopouzdanje. Za sve postoji vrijeme, a nekim je ljudima suđeno da se nikad ne susretnu niti dodirnu. Postoje ljudi koji će se naći isključivo u mojoj mašti i neka ostanu tamo ako to žele, rado ću ju prigrliti. Teokrit je davno rekao – pustimo da sve teče. Ne osuđujmo život i ljude ako baš uvijek ne dobijemo ono što želimo. Ljudi na planeti je previše da bismo žalili za propuštenim prilikama.

 

U seksualnoj iskrenosti s vama,
Marina :)