U prošle dvije kolumne dosta sam pisala o nedostacima kvalitetne seksualne komunikacije koja vrlo često započinje upravo virtualnim upoznavanjem. Njime možemo posve krivo procijeniti ljude, neovisno o tome da li o njima samo čitamo ili stupimo u pismeni kontakt. Danas ću se osvrnuti uglavnom na prednosti online komunikacije u koju, barem u mome životu, velikim dijelom spada cyber seks.
Neki cyber seks nisu nikad prakticirali jer ih ne zanima. Drugi nisu, iako bi htjeli, ali ne znaju kako ni s kim. Treći to povremeno čine, a četvrtima je sastavni dio života. Spadam u posljednju skupinu.
Toga se nimalo ne sramim jer virtualnu komunikaciju nikad nisam podcjenjivala. To što ljudi u njoj imaju više manevarskog prostora za igranje uloga i prezentiranje bolje verzije sebe, drugi je par rukava jer svatko ima pravo na takav izbor. Osobno uvijek igram na kartu autentičnosti, ali svakako mi odgovara ta početna distanca prije nego što se odlučim na eventualno upoznavanje uživo, što se događa vrlo rijetko, sve rjeđe kako sam starija.
Vjerojatno ima onih koji će pomisliti – ima li ona stvarni život i seks ako spada u četvrtu skupinu, odnosno ako joj je cyber seks dio svakodnevice? Naravno da imam, ali mi sve varira. Ponekad i jedno i drugo postoji u istoj mjeri, ponekad je jednog manje od drugog i obrnuto. Kod mene u životu nema prevelikih ustaljenosti. Navike mijenjam ovisno o životnom razdoblju te kako mi je tog trenutka posložen lifestyle (veza, posao, obaveze itd.) S obzirom na to da nisam u braku i nemam djecu, imam dosta slobode koja mi daje željeni komfor.
13 godina života provela sam u ukupno 5 dužih veza. Dvije su trajale po 5 godina te tri po okvirno godinu dana. Ostalo vrijeme života bila sam bez partnera, kao i sad.
Prema vezama nemam stav da su nešto dobro niti loše za čovjeka. Vrlo sam neutralna po tom pitanju jer smatram da je za ljude najvažnije da budu sretni, neovisno o vrsti i definiciji odnosā koje imaju s drugima. Nikad se nisam trudila biti u vezi zašto što je većina ljudi u vezama ili brakovima. Također, nikad se nisam trudila imati vezu kakvu ima većina. Osluškivala sam svoje želje i s partnerima kreirala naša pravila, uključujući ona seksualna.
Mislim da sam po počinjanju sa seksualnim iskustvima bila u nekoj zlatnoj sredini u svojoj generaciji, s naglaskom na tome da su dečki tada u seks ulazili kasnije nego djevojke. Naravno, izuzetaka je uvijek bilo, ali većina djevojaka moje generacije prvo seksualno iskustvo imala je s dečkom starijim od sebe.
Prva veza u trajanju od 5 godina počela mi je kad sam imala 16 godina, a prvi seks imala sam na svoj 17. rođendan (njemu je bilo 20 godina). Jednom mi je neka žena na Seksotekinoj Facebook stranici rekla da joj je sintagma „imati seks“ vrlo umjetna i nepotrebna. Meni pak je posve normalna i oduvijek ju rado upotrebljavam. To s njim bio je u početku isključivo seks, a ne vođenje ljubavi. Da nekoga zavolim, treba mi barem pola godine pošto su zaljubljenost i ljubav dva različita pojma. A čak i s onima koje zavoliš, ne vodiš nužno uvijek ljubav.
Bio je to nekakav eksperimentalni seks u kojem sam iskušavala što i kako može moje tijelo te po čemu se tehnike u seksu razlikuju od onih pri masturbaciji. Otprilike sam polovicu seksualnog vremena provodila u seksu, a drugu polovicu u masturbaciji. Takav mi je omjer bio i u posljednjoj vezi, što znači da su mi u životu seks i masturbacija oduvijek podjednako važni i zanimljivi.
Ako sam u 16-oj godini počela, a danas mi je 39, ostaje zaključiti da sam bez dečka i stalnog partnera provela 10 godina života. A sad ću vam napisati zaključak na sve iznad navedene činjenice: u tih 10 godina soliranja, o seksu i svojoj seksualnosti naučila sam više nego dok sam bila u vezama. Zašto? Zato što sam istraživala svoje želje neovisno o jednoj osobi te sam birala seksualne partnere onda kad sam htjela i na način na koji sam htjela. Glavni izvor za tu vrstu istraživanja bio mi je – internet.
Uvijek sam se trudila biti informatički pismena. Prvi PC kupila sam prije većine žena svoje generacije, a internet mi je postao zanimljiv izvor za učenje i samoučenje. Knjige i svaku vrstu formalnog obrazovanja pritom nisam nimalo zanemarivala, smatrajući da je cjeloživotno obrazovanje vrlo važno za čovjeka.
S obzirom na sve češću upotrebu interneta u vrijeme moje mladosti, virtualno druženje s ljudima uvriježilo se kao sasvim normalna pojava te sam većinu svojih dečki i ljubavnika upoznala online. Rjeđa upoznavanja bila su preko foruma (Forum.hr), a najviše ih se dogodilo putem pisanih chatova, ponajviše Iskonovog chata. Od tamo smo odlazili na video pozive preko Skypea gdje se odvijao ostatak komunikacije.
Ljudi me znaju pitati jesam li ikad bila na Iskrici ili Smokvi. Odgovor je da nisam jer mi nisu trebale pošto su mi gore navedeni kanali bili sasvim dovoljni da nađem partnere za virtualna seksualna napaljivanja. Razlog zašto danas nemam Tinder je taj da su mi društvene mreže sasvim dostatne da upoznam nove ljude, a Facebook svakako prednjači jer volim njegovu autentičnost te se tajni profili lako detektiraju.
Bivajući u posljednjoj vezi od svoje 32. do 37. godine, znala sam se prisjetiti svog zlatnog doba cyber seksanja kad sam online provodila oko 6 sati dnevno komunicirajući s po 50 različitih likova tjedno, pokazujući im se na web camu i nezasitno masturbirajući. Pomišljala sam koliko sam bila luda i djetinjasta, bivajući sretna što me ta faza prošla. No, to je bio moj zaključak na nesvjesnoj razini. Zapravo sam to i dalje povremeno željela, ali se nije sviđalo mome partneru pa sam prestala. Iz ljubavi prema njemu na sve sam te likove zaboravila i seks upražnjavala samo s njim, uz pokoji zajednički cyber seks sa solistom ili parom. Danas sam puno bliže cyber nego ljubavnoj fazi i ne mogu posve izdvojiti u kojoj sam sretnija. Ono mi je trebalo tada, ovo mi treba sada. Ne znam što će mi trebati nagodinu jer sam promjenjivo biće.
Neovisno o vrsti online servisa za upoznavanje, kad smo napaljeni svima nam je cilj samo jedan – pronaći nekoga s kim ćemo doživjeti instant užitak. Užitak se može događati u stvarnom vremenu (real timeu) ili pak naknadnim masturbacijama te prepričavanjem istih. U oba smo slučaja telepatski povezani s predmetom svoje žudnje. Užitak koji osjećamo komunicirajući s njim ili njom vrlo je sličan svakom drugom osjećaju na daljinu – tuzi, boli, sreći. Svi osjećaji na nas mogu djelovati itekako jako, neovisno o tome je li osoba pored nas ili je kilometrima daleko. To je dokaz da smo u velikoj mjeri energetska bića, ali i da smo si u stanju sasvim adekvatno udovoljiti bez tuđeg dodira ako postoji dostatna vibracija na daljinu.
Prednost cyber seksa svakako je neulazak u dublju vrstu odnosa ako čovjek to ne želi ili naprosto nije spreman. Virtuala nam nudi distancu da se ne vežemo, da ne postanemo emotivno angažiraniji. U to se upuštaš prema trenutnom raspoloženju i nikome ne trebaš polagati račun zašto to baš sad želiš ili ne želiš. Osoba u virtuali koja je na to spremna, ući će s tobom u to raspoloženje bez puno priče.
Također, virtuala nam štedi vrijeme. Umjesto da od Dubrovnika do Pule putujemo zbog osobe s kojom želimo imati nešto seksualno trošeći novac za benzin i dragocjeno vrijeme, jednim klikom miša i s nekoliko udaraca po tipkovnici imamo real time komunikaciju u virtuali, a krajnji rezultat je vrlo sličan.
I ono najvažnije – virtuala nas štiti od svih vrsti prijenosa virusa ili bakterija spolnim putem, što je itekako opravdan razlog za tu vrstu komunikacije jer je za zdravlje nemjerljivo sigurnija od svake druge.
Unatoč 15-ogodišnjoj uvriježenosti od strane starijih generacija da je online upoznavanje površno, glupo, da ne daje dobre rezultate i ostalo, nikad nisam prestajala govoriti da upravo ono ima svojih prednosti. Na zasadama prošlih generacija nisam nikad živjela, fatalistička shvaćanja ne shvaćam ozbiljno i uvijek uzimam u obzir tko govori, a tek onda što govori. Da biste okvirno vidjeli s kim komunicirate, online komunikacija može biti vrlo praktičan i brz način da to saznate. Kao što sam iznad već napisala, naravno da je online puno lakše staviti masku i nositi ju neko vrijeme, ali trebate procijeniti kad ćete s online komunikacije prijeći na komunikaciju uživo ako vam se osoba stvarno sviđa i ako ste spremni s njom imati i nevirtualno seksualno iskustvo.
Kad sam saznala da i Michel Houellebecq u svom romanu „Mogućnost otoka“ virtualnu seksualnu komunikaciju doživljava kao nešto normalno i neizbježno u budućnosti, još sam se više opustila te sam svoj roman Žena robot pisala u fizičkoj alijenaciji od svijeta, virtualno svakodnevno komunicirajući s nekolicinom muškaraca te se opuštajući cyber seksom.
Danas je situacija vrlo slična i to me veseli. Možda zato što puno pišem. Možda zato što, nakon prošle veze, pokušavam definirati novu sebe kako bih bila spremna na eventualnu novu vezu. A možda naprosto postoje ljudi koji bolje funkcioniraju kad su sami. Jer, na kraju dana, zaista nije važno jesmo li s nekim ili smo sami. Važno je koliko smo sposobni, unatoč standardu države, sustavu, politici i zakonima, iz života izvući maksimum te biti sretni i ispunjeni. Najvažnije je koliko, svakim novim danom, postajemo bolja i mudrija verzija sebe.
U seksualnoj iskrenosti s vama,
Marina :)
Founderica Seksoteke, specijalistica digitalnog marketinga, vlasnica marketinške agencije Lola Digital, književnica, diplomirana kroatistica, bivša novinarka, radijska voditeljica i profesorica hrvatskog jezika, zaljubljenica u umjetnost, pacifistica, frojdovka, velbekovka
