Prva proza odlične Tanje Radmilo napisana je za ovogodišnje Seksotinovo 2018. na kojem je autorica oduševila publiku. Baš kao i Tanjina erotska poezija, proza joj također vrvi zanimljivim humorom kojim se naglašavaju suvremeni hrvatski trendovi, ukazujući na društvene nepravilnosti unutar njih. Spoj seksualnosti i humora u toj namjeri je odličan alat jer prvim dobiva pažnju čitatelja, a drugim ga zadržava. Nadamo se da ćemo imati priliku čitati još mnogo ovakvih autoričinih priča. 

 

Zovem se Iris i dolazim iz Slavonskog Broda. Možda sam zbog tog brodskog u sebi uvijek žudila za Dalmatincima. Neki ljudi gledaju porniće, a ja gledam video uratke muških klapa. Uvijek me napali dok zamišljam kako me jedan po jedan, od tenora do basova, uzimaju kršni momci u pauzama stihova o staroj i bolesnoj majci, maslini, kamenu i križu.

Već kao djevojčica vizualizirala sam život na moru u sretnom i plodnom braku s jednim od pripadnika ove dalmatinske vrste. U mojim je snoviđenjima on bio crn, visok, plećat muškarac, zaposlen u brodogradilištu. Nije mi se sviđala ideja turističkog radnika koji po uvalama razvaža turistice barkom jer krije potencijalnu oveću količinu bračnih problema, posebice u ljetnim mjesecima. Dakle, ovaj moj škveranin vrijedan je, ujutro odlazi na posao, dolazi umoran doma, prvo jede, onda jebe. Vikendom isto jebe.

Kako svi gurui self-helpa govore da je vizualizacija ključ svega i meni se tako realizirao jedan pripadnik Torcide kojem sam se podala bez razmišljanja kad je Hajduk onomad gostovao kod Marsonije. Hajduk je zabio dva gola u gostima. Ovaj što ga je moj Kaštelanin zabio meni, bio je treći.

Ne mogu reći da mu je ulet bio vrhunski. Ispravnije bi bilo kazati da sam ja njemu uletjela između sedme i osme pive. Ispred trgovine koja se nalazi preko puta moje kuće, stajala je skupina friško pristiglih navijača iz južnih krajeva „lijepe naše“. Ispijali su piva iz samoposluge i revali: „Dalmatinaaaaac saaan…“ Mislim, takva se prilika propušta.

Lijepo sam se utegla, izbacila sise k’o na izvol’te, navukla dopičnjak i uputila u dućan – “kao” imam nešto za kupit. Eto mene ispred te skupinice, kad baba iz dućana izleti i udari nekom krpom po njima. Naime, oni su pivo u sebe ulijevali s desne strane vrata, a istakali ga s lijeve strane. Tu je baba popizdila jer su joj zapišali kutije s voćem i povrćem.

Ovaj moj meni se obrati:

– Ej, jel’ ti ovdi živiš?

Ja sva sapeta i napeta rukom mu pokažem:

– Preko puta.

– Mogu li se doć’ kod tebe popišat?

Da može li, naravno da može.

I tako, prati on mene, klatari se, u jednoj mu ruci dopola ispijena piva, u drugoj jedna još neotvorena. Uvedem ga ja u kuću i pokažem mu gdje je zahod. Sretna je okolnost bila da su mi starci bili na krštenju u Đakovu.

Iz zahoda začuje se pjesma. Oliver. Ali čekaj, je li ovo moguće? On pjeva „tvoju pizdu slidin, za njon san uteka…“ Ja vlažna kao da me zalio plimni val.

Eto njega vani, zakopčava hlače, no odjednom zastane usred te radnje, pogleda me i kresne:

– Kad san već tu, oš dat pičke? Znan da imaš.

Mislim, tad sam bila premlada da bih skužila da taj mediteranski ulet možda i nije baš nešto.

Dok sam se još kao malo nećkala, eto njega odostraga, zadigne mi suknjicu, odmakne gaćice, zabije mi ga i počne me guziti uz riječi:

– Mala, poderat ću te k’o Deranja!

Tu ja shvatim da uopće ne znam kako se lik zove. I dok me je bušio, okrenem se, pružim mu ruku i kažem:

– Ja sam Iris.

On svrši, zarokće i prostenje:

– Iris, bit ćeš moga kurca miris. Ja sam Stipe.

Uglavnom, ne samo da mi je Stipe zabio gol, nego mi je dao i crveni karton te me izbacio iz igre do kraja života. Pogađate, zgoditak je odmah urodio plodom. Preselila sam u Kaštela, rodila malog Stipu. Iz nekog razloga ti Dalmatinci nisu baš nešto inventivni kad je davanje imena djeci u pitanju. Trenutno živim u kući s mužem Stipom, sinom Stipom, svekrom Stipom, a tu je još i stari dida Stipe.

Kad sam prvi put došla u svoj novi dom, svekrva Mare, Stipina mater i Stipina žena, dočekala me riječima:

– Kurvina ćeri iz kurvine kuće!

Te riječi tada nisu imale smisla, ali nakon ovolikog broja godina provedenih u braku s jednim te istim Dalmatincem, stara je sve bliže istini. Iako, to je predmet za neku drugu priču.

 

Tanja Radmilo