Izašla je iz automobila pred zelenom zgradom poliklinike, onako kako to rade dame. Zamolila je vozača da joj otvori vrata, a zatim se okrenula dočekavši se sljubljenih nogu na pločniku, tako da se suknja tamno plavog kostimića koketno zadigne, tek centimetar iznad koljena. Pažljivo se zbigecala i pri odlasku izostavila rukavice, sunčane naočale i nisku perli, kako ne bi ostavljala dojam patetične starice. Sigurno je zakoračila kroz staklena vrata kao da ulazi u šoping centar i posjela se u čekaonicu, ignorirajući u potpunosti prijemne šaltere i ljude koji su u redovima čekali pred njima. Nije sa sobom nosila uputnicu, nalaze niti fascikl u kojem bi se mogla nalaziti neka dokumentacija. Ispreplela je zaglavke prstiju, položila ih na torbicu u krilu i smireno čekala. “Kao paučica Charlotte koja čeka da padne rosa”, pomislila je.

 

Znala je da je naručen u 9:30h kod doktora H. i znala je da neće kasniti. Uvijek je prvi dolazio na uredske sastanke koje je sazivao. Pogledom i prisustvom znao je izazvati osjećaj neadekvatnosti kod kolega, a samo jednom hladnom riječi pohvale znao je izazvati ushićenje kod tajnica. Upravo zbog te strogosti i autoriteta, bila je ponosna što je upravo nju odabrao. Dogodilo se iznenada. Jednog je poslijepodneva predložio da odu na ranu večeru. Jeli su i pričali o poslu, a zatim je istim, službenim tonom upitao želi li da uzmu sobu. Pocrvenila je i klimnula glavom, a već u idućem trenutku gledala je kako uredno slaže svoju odjeću na stolicu – kravatu, košulju, odijelo, bijelu potkošulju i gaće te odlazi pod tuš. Bio je u kasnim pedesetima, ali to joj nije smetalo. Ševio je sistematski i po unaprijed utvrđenom rasporedu. Nije se bunila. Tek kada bi skinuo sve sa sebe, smjela ga je dotaknuti, zagrliti i poljubiti. Tuširao se, lijegao u krevet i čekao da isto napravi ona. Zatim bi je poljubio u usta pa u vrat, igrao se njenim grudima i kada bi mu se učinilo da se dovoljno uzbudila, krenuo bi je lizati. Radio bi to majstorski jezikom, zubima, bockao je sijedim vrhovima bradice i povremeno joj grabio sise. Svršavala je redovito, snažno i bučno, a on bi, zadovoljan postignutim, tada širio njene noge, ušao i izašao nekoliko puta i brzo postigao vruhnac, dok bi mu stimulirala bradavice.

 

Jednom, do dvaput tjedno. Jednom mjesečno večera ili ručak. Pokloni za Božić i rođendan. Poneko službeno putovanje. I tako godinama, sve dok nije navršio šezdesetu i počeo gnjaviti sve oko sebe prvim znakovima starenja koje je primjećivao. Brigom o kosi koja se prorijedila. Sastojcima i nuspojavama tableta koje su se počele množiti u maloj kožnoj torbici, zbog koje su mu se podsmjehivali iza leđa. Bilo je tu i onih znakova koje je primjećivala samo ona. Bilo mu ga je sve teže podignuti, a kada bi i uspjela, rijetko je više bio potpuno čvrst. Trudila se učiniti sve da bi mu to nadoknadila; izmišljala je bestidne priče o zgodnim kolegicama i pričala mu ih polako, na uho. Izderala je koljena klečeći ispod njegovog radnog stola, pušila mu, lizala ga, stiskala ga strateški za jaja. Jednom ga je cijelog izmasirala nekim mirisnim uljima u hotelskoj sobi u Pragu. Općenito, naradila se rukama. Drugo se jutro, odmoran i elegantan, zaputio na sastanak u središnjicu i tamo su mu, jednako elegantno, servirali raskid ugovora i sporazum o otpremnini. Bio im je preskup, prestatičan, prestar. Njoj je bio dobar i ona ga je htjela za stalno, ali kad je izgubio funkciju direktora, kao da je izgubio i sve ostale. Vratio se doma onoj svojoj starici i nije reagirao na njene pozive, molbe, čak niti na ucjene. Njemu u inat, spetljala se s nekim dosadnim likom kojeg je novi glavni postavio za financijskog. Naučila se iskopčati mozak dok bi blebetao pa nije bio tako loš, a bio je i puno mlađi, skoro njenih godina. Stajao mu je kao kišobran.

 

Nije ga vidjela dugo, biti će uskoro petnaest godina. Nije bila svjesna da je još ljuta na njega, dok prije tri mjeseca slučajno nije u redu pred šalterom poliklinike vidjela onu njegovu kćer, kučku, kako ga naručuje za pregled. Ružno je ostarila, ali ostala je bahata, glasna i prepoznatljivo raščupana. I tako, stari danas dolazi kod onkologa, a paučica ga strpljivo čeka na klupi, skrivena među staricama. Znatiželjna da vidi njegove bore, drhtaje, možda i štap u rukama. Željna da ga pogleda s visoka i pravi se da ga nije prepoznala.

 

Točno u 9 sati i dvadeset minuta kroz staklena vrata poliklinike ušao je bivši glavni direktor ugledne međunarodne kompanije i laganim se korakom uputio najbližem slobodnom sjedištu, oslanjajući se na štap. Bez riječi se obratio svojoj nervoznoj kćerki koja ga je slijedila i pokazao na šalter, a zatim pažljivo sjeo. Izvadio je rupčić iz džepa i obrisao naborano tjeme. S drugog kraja čekaonice ushićeno ga je promatrala još uvijek njegova, bivša tajnica.

 

Maja Marchig
(priča pročitana na Seksotinovu 2019.)