Mario Kovač: Gumi-gumi

Za pravi gumi-gumi potrebno je najmanje troje osoba plus dovoljno dugačka gumilastika koju dvoje raširi, a onaj treći preskače izbjegavajući zaplitanje o gumu. Igra je, pretežito, natjecateljska: treba bez greške odskakati zadani zadatak i to prvo kad je guma u visini članaka, zatim koljena, pa bedra, prsa i, konačno, u visini vrata. Ako skakač/ica pogriješi, prepušta mjesto sljedećoj osobi, a sam/a ide držati gumu.

Meni najdraža gumi-gumi igra bila je “Olimpijada iz Novog Sada” u kojoj bi dvije osobe ispreplele gumu na takav način (pri tome pjevajući: “Olimpijada iz Novog Sada, došla je vještica iz-ne-na-da”) da se treća osoba što teže može provući kroz nju, a da ne zapne ni za gumu niti okrzne drugo dvoje igrača. Ako bi uspjela u tome, imala bi pravo na sljedeći pokušaj, no u slučaju neuspjeha mijenjala bi se za mjesto s jednim od držača i čekala ponovo svoj red. Tako bi se igralo ukrug i nazmjenice dok svima ne dosadi. Bez pobjednika.

Sjećam se da sam jednom igrao “Olimpijadu” sa svojom sestrom i našom susjedom Ines ispred zgrade u kojoj smo svo troje živjeli. U jednom trenutku, dok se Ines provlačila vrlo nisko, nagnula se dovoljno da sam joj mogao zaviriti duboko pod majicu i primjetiti da su joj počele rasti cice. Naravno, tada su to bila više dva mala pupoljka negoli prave, djevojačke cice, no na mene su ostavile izniman utisak. Mislim da je to prvi put da sam na nekoj vršnjakinji primijetio tako očite znakove odrastanja. Naravno, viđao sam već ranije ženske sise na televiziji (doduše, tih prijeratnih godina dosta rijetko) ili na plaži, no ovo je bilo prvi put da ih vidim na nekome koga poznajem jako dobro, i po prvi put u životu osjetio sam neutaživu želju da ih dodirujem.

Tada sam u igri počeo namještati gumu tako da sam joj pri svakom njezinom provlačenju mogao viriti pod majicu. Čak sam joj i puštao (iako to ni dan danas ne radim u nijednoj igri koju igram, naprosto previše volim pobjeđivati) radeći prilično jednostavna zapetljavanja tako da se neprestano ona mora provlačiti.

To me je toliko uzbuđivalo da sam ubrzo počeo zbijati glupe šale u vezi njenih sisica i prebrzog odrastanja – o tome kako uskoro neće moći igrati “Olimpijadu” jer će joj sise zapinjati o gumilastiku, o tome kako više neće smjeti igrati nogomet s nama jer bi je lopta mogla pogoditi, i slične dječje gluposti. Ines se pravila da me ne čuje ili bi samo okretala očima na moje primjedbe. Tek se po blagom crvenilu njenih obraza moglo primijetiti da registrira moje riječi, no nisam mogao skužiti je li bila riječ o sramu ili ponosu. Ili mješavini jednog i drugog. Razmišljao sam o tome kako ću ih probati “slučajno” dodirnuti sljedeći put kad budemo igrali neku taktilnu igru poput lovice, nogometa ili trule kobile.

Na kraju, moja sestra više nije mogla slušati moje gluposti. Pokupila je svoj gumi-gumi i otišla kući. Ines je također odjurila doma, a ja sam ostao sam pred zgradom osjećajući se prilično zbunjeno.

Mario Kovač

Seksoteka

Projekt za relativizaciju i detabuizaciju seksualnosti nastao u veljači 2016. godine. Postojimo na Facebooku, Instagramu, Twitteru, YouTubeu, Google Plusu i Pinterestu. Za suradnju pišite nam na seksoteka@gmail.com