Marina nam je na Seksotinovu 2017. pročitala dva dijela iz svog romana “Nesanica”. Prvi dio govori o otkrivanju seksualnosti glavne junakinje koja se s prijateljima sastaje kako bi se igrali uloga koje su namijenjene isključivo odraslima. Drugi pak dio opisuje 12-ogodišnjakinju koja masturbira zamišljajući, između ostaloga, da je udana žena koju otme mafijaš i imaju neobuzdani seks dok ih njezin muž gleda.

Sastajemo smo se  kod Nataše, mi, djevojčice iz ulice, samo iz ulice, ne iz škole, osim mene i Nataše i ne moja sestrična koju sam već otpisala, u njenom stanu, u kući do moje, na drugom katu, rasporeda identičnog mojem, samo svjetlijem, no i u tom svjetlu mračnom, jer sobe stanova gledaju na sjever, obilježava ih ne svjetlo nego sjena od koje godinama bježim na drugu stranu stana, južnu, biljka u meni bez svijetla hoće uginuti, a bez biljke ništa, sve treba biti, što jesmo i što smo bili, a bili smo sve, i kamen i biljka i životinja, prije nego smo postali ovo što smo sada, uvjeravaju nas neki, a nama se čini uvjerljivo… Dolazimo kad njenih roditelja nema kod kuće,  naime, rade, svi moraju raditi da bi manjina mogla udobno živjeti, o čemu većina nema pojma, naivčine vjeruju da se žrtvuju za sebe kako ih je uvjerila nigdina, odnosno njezini vlasnici, a sestra Mina je valjda u školi, s nama nije, možda ju je Nataša lukavstvom poslala iz kuće, tko bi znao, strasti su dosjetljive.

Sastajemo se zbog igre “liječnika i pacijenata”, kako je nazivamo, u polumračnoj hali, u koju jedina svjetlost prodire iz svjetlarnika, punog nabacanog smeća, od kojeg se branimo zavjesom, svi stanari podjednako… Za početak dijelimo uloge liječnika i pacijentica, svakom liječniku njegova pacijentica, tko je jedanput bio liječnik, muškarac, drugi put će biti pacijentica, žena, promjene su zakon kao i parni broj prisutnih, inače bi jedna od nas izvisila, još ne znamo da u odnosu može sudjelovati troje, premda se školom povlačila slika piramide tijela međusobno povezanih parenjem, de Sade i  libertini, zna danas moja načitanost, gadost koju sam odmah proslijedila dalje, zaboravila nikad, koji put se pograbimo kad netko hoće nekog drugog, ne onog određenog mu dogovorom, sve dok ne prijeđemo na biranje ždrijebom, pravda slučaja pred kojom se svi klanjamo kako to zahtijeva nigdina, ja bih svaki put Natašu a ne mogu je dobiti, moram se zadovoljiti kojom drugom, sva imena sam zaboravila, čak i njihova lica, s tih seansi sjećam se samo Nataše, svaki put hoću Natašu i hoću biti liječnik, muško, ali ne ide ne, ne daju se manipulirati, gadure, pa se moram pokoriti, biti žena.

Pacijentice se skidaju prve dok su liječnici  još odjeveni i pregledavaju im tijela, čak i u igri žene su žrtve, toliko već znamo o životu, vladaju muškarci a žene moraju slušati, jači mora slušati slabijeg, inače bi bila narušena ravnoteža, muškarci bi završili s jednom nogom slomljenom odmah po porodu, svi šepavi da si ne bi umislili, kao u Grčkoj u vrijeme Trojne Boginje, nad šepavcima se može uspostaviti vlast neodrživa na dvjema zdravim muškim nogama, zato ih lomimo, a kad joj zatreba njegova batina amazonka ga jednostavno povali u brazdu, zajaše, usiše i pokupi mu sjeme, nakon čega slijedi razlaz, šepavac marš raditi, a mi ćemo vladati, nekad bilo, sad se spominjalo, jer su se za šepavcima pojavili Heroji, otad je žena na leđima.

“Gdje vas boli?”, “Ovdje?” ispituju „liječnici“ „pacijentice“, opipavajući im grudi, pa trbuh, nagađam, jer se ni toga ne sjećam, pamtim samo tijela nagomilanih u polumraku hale, njihovu bjelinu, intenzivni znoj i uokolo razbacanu odjeću, pa sve niže, prvo oprezno, prelazeći im prstima preko naježene kože, još čiste, neodređenog oblika, ni muško, ni žensko, žensko ćemo tek postati, da bi ih zatim počeli hvatati sve čvršće, kao pravi gospodari, gnječiti im dojke, ljubiti ih, gristi, konačno zavući im prste među noge, gdje je sve vlažno, gdje ih trljaju svojim pohotljivim prstima, koji još nisu potpuno narasli i nikad nisu čisti, prljavi noktići neprekidno su u nosu, sve to svi ispred svih, što nas sve skupa  uspaljuje, orgija nam je u krvi, da nas se ne sputava svi bi orgijali jer je to moguće, svi sa svima, odrasli, djeca, životinje, u nigdinskom svetkovanju mesa, kako je to davno dokazao de Sade i združena kraljevska bratija svih rasa, od čokoladne do ružičaste, i kako danas dokazuju filmovi i knjige, ne samo pornografske, otkako smo se  ohrabrili  u svijet izliti drek iz naših glava nakon stoljeća skrivanja,  mi, puke mogućnosti, dok to rade „pacijentice“ njih ne smiju dirati, te tobožnje „liječnike“, moraju se suzdržati, što povećava užitak, liječnici ih ljube već pomahnitale od pohote kad se konačno i oni svlače, pa smo sada sve gole, no i dalje imamo uloge, nismo to mi, ne daj bože, sve je to igra, gluma, kao što se glumi po filmovima, to je film, ne stvarnost, da je stvarnost mi bi umrle od stida, mi dvanaestogodišnjakinje, koje se pretvaramo da smo čedne.

Kad se „liječnici“ skinuti pacijentice navaljuju na njih, prisjećam se,  slike mi pred očima izranjaju kao iz magle, u koju se opet utapaju, a da se nisu razbistrile, sad one njih ljube, gnječe, stišću im tek izrasle mufove, te su se dlake pojavile preko noći, kao i one pod pazuhom, izrasle su kao trava poslije kiše, proklete bile, stiskanje je bit našeg dodirivanja još neukog, grabimo tamo gdje se osjeća užitak, igra je sad uzajamna, parovi  istodobno nadražuju jedan drugog, u zagrljaju su, plešu gnječeći što god se može gnječiti,  ljube se u usta a možda i gdjegod drugdje, po stolicama ili podu, kreveta tu nema a sobe su nam zabranjene, ne smijemo oskvrnuti krevete, čak ni Natašin, uvijek granica, u svemu, to je osnova društva, sve za drugog, bezgraničan si tek tamo kamo nikad ne zalaziš jer te tome nisu naučili, iz zle namjere, da bi te mogli koristiti, u sebi samom, za druge važan si samo u kretanju, ne u svom mirovanju, u mirovanju si prokletinja koja radi protiv društva, zato marš raditi za sve što trebaš i ne trebaš, a za odmor trči, plivaj, rasteži se, nabijaj mišiće, loči, drogiraj se, samo da se ne bi dosjetili, sve dok svaka od  nas ne doživi nasladu, kako se naziva to stanje, jasno, pogrešno, jer su sve riječi pogrešne, nešto čudesno dok traje, jer konačno napuštamo sebe, svoju masku, nigdinsku životnu tamnicu, prvi put slobodni, barem na trenutak, slobodni od drugog, samo svoji a bez sebe, jer je u tome vic, ne biti što jesi, samo ja bez igdje ičeg, bez spola i imena, a odvratno kad prođe, jer smo se morali vratiti natrag u nigdinu, u laži i odnose,  čemu ne znamo ni ime, lažno, kakva su sva imena, riječi su ovdje zato da bi nas skrivale, ne da bi nas razotkrivale, znamo samo da se «to» događa, da «to»  možemo izmamiti uz pomoć tijela i da smo za «to» spremne žrtvovati se, izložiti strahu, grizodušju, osudi i kazni, prisjećam se sumornog kraja tih orgija, svaki put istog.

***

A mafijaš  koji me je zdipio mom mužu, poslovnom čovjeku,  jer mu je ovaj bio dužan, taj mi tjedan dana nije izlazio iz pice, sve dok me se nije zasitio, ispražnjavajući se u meni u sobi punoj ogledala, na stropu, po zidovima, samo je pod drven, tako da stalno može vidjeti što radi, što u mene gura, penis, jezik, prst, i što ja radim njemu, sišem falus,  muljam jaja, te vrećice sjemenja, gdje se naša besmrtnost tobože pretvara u smrtnost, gdje se kroje budući uzorci za naša tijela u koja ćemo useliti kad se oklopi dovrše, kad se sjeme spoji s jajetom i naraste do bebe, između tih aktivnosti hrani me i poji, živim bez odjeće na crvenim lakiranim štiklama, umnožena u svojoj golotinji, mog muža puštaju da nas dolazi gledati i gleda, kurvin sin, kroz rupu u zidu, zajedno s vratarom koji ga je do rupe doveo, gleda uživajući kao i mafijaš, svi smo voajeri  jer smo svi podvojeni, svi ludi od svojih maski kojih se ne znamo riješiti jer nas tome nisu naučili, rekli su nam da smo maske pa smo to i postali, čim koju stavimo odmah u nju urastemo, kad jednu skinemo urastemo u drugu, Ovidije u praksi, kaže naša načitanost s kojom smo skliznuli u nigdje kao u meku rukavicu, mom se mužu, poslovnom čovjeku u odijelu s kravatom, skupom, Pierre Cardin, diže dok promatra kako me mafijaš guzi, kao kokoš, ili me nasađuje na svoj uzdignuti pimpek, mafijaš je snažan, dlakave ruke, digne me i nabija raskrečenu kao žabu, falusi mojih predodžbi  uvijek su veliki, uspravne mesnate batine kakve u životu ne trpnim, ili mi ruke i noge veže za stupove kreveta pa me buši dok se ja ne mogu ni maknuti, stvar sam nad stvarima, takvu me vole najviše, nemoćnu, to im daje moć u koju, s pravom, već odavno sumnjaju, još od vremena kraljevića Marka koji se od moći žena morao braniti batinom, «Udri ženu, ne štedi joj tijela, nek joj pukne džigerica bijela», pjeva taj junak nad junacima, slika i prilika muškosti, vlastitoj sestri odrezali smo sise, mi kraljević Marko, «bijele dojke», za kaznu jer se dala silovati, kurvetina, ne žena, kojoj treba pokazati, nakon tjedan dana mafijaš me više neće, pušta me golu švrljati po kući u crvenim lakiranim štiklama, s pravom da me ima svatko od njegove posluge, vratar, šofer, sobar, tajnik i dva kuhara, kad su kurve u pitanju muškarci su komunisti, sve bi dijelili, u hodniku kojim moram proći do zahoda zatječe me njegov šofer i na licu mjesta naslanja na zid, moram ga nogama obgrliti oko struka, pa me burazi stojećke, urlajući od užitka, sobar me zaskače u mojoj sobi i guzi na stolici pošto mi je zavezao oči, nastranost je raširena, u kuhinji, kamo odlazim po hranu, kuhar i njegov pomoćnik povaljuju me leđima na stol i rešetaju na gomili tek narezanog povrća, jedan ga zabada dok me drugi drži, gurajući mi svoju batinu u usta, nakon čega se mijenjaju, vratar zahtijeva da mu ga na zahodu posišem, tajnik ju je posisao meni, a onda je napunio straga, pri čemu sam morala klečati a on mi je tepao «prasice», konačno se svi koji su me imali okupljaju u sobi s ogledalima, goli smještaju oko okruglog stola, moji vitezovi, a ja moram pod stol, puzati od jednog do dugoga na koljenima kao na križnom putu i pogađati imena probijača preko njihovih batina, koji je tajnikov, koji kuhara i njegovog pomoćnika, koji sobarev, koji od šofera, stvari uvijek imaju imena, moja «ja» ga nema, jedino mafijaš ne sudjeluje u ovoj igri pogađanja, samo je došao gledati, osobito kraj predstave kad se na meni redaju redom kojim sam  ih pogodila, jasno, po veličini, kroz rupu u zidu redaljku promatra i moj muž, kurvin sin, jer i to ide u naplatu njegovih dugova, sve je to moguće, pa je onda i stvarno, dogodilo se jer se moglo dogoditi, iako nije, iako sam sve samo zamislila, što ti je mašta, gdje sve nisam bila za svih tih godina dok me konačno nisu probušili, u stvarnosti, ne u mašti,  a i poslije, jer se stvorila navika, tu i tamo prekidi, a onda povratak na staro, napustila sam svoje vrijeme i otišla u Rim, u Egipt, u Istambul, u Auschvitz, i što sve nisam bila, ja, hrpa maski, robinja, djevica, haremska žena, logorašica, uboga Židovka.

***

A žrtva sam valjda da ne bih bila kriva zbog toga što činim to što mi je zabranjeno i što je pad u zlo, razmišljam još uvijek nalakćena na prozor, ja, pedesetsedmogodišnjakinja zapela u svojoj trinaestoj godini, tko bi znao zašto, da, zla sam, ali takva sam jer sam napadnuta, zarobe me, siluju, pa se ti odupri, što može djevojčica koju dovedu faraonu da je proburazi, ne može baš ništa, ali ipak sam kriva jer sam uživala, mala tipkačica ni na trenutak nije uživala, ali ja bogme jesam, svaki put svršavam, nikad mi ne promakne, kriva sam i nisam kriva, tko bi se tu snašao pogotovo s trinaest godina, s jedne strane imaš rupu da bi ti to činili, da si dolje ravna i cementirana kao Barbi ne bi se u tebe gurali, falus faraona ne ulazi u kamen već u toplu, vlažnu rupu koja je za njega i stvorena, s druge strane pravila o zaposjedanju te rupe, kada, s kim, na koji način, sve strogo propisano, priroda i društvo u konfliktu, uvijek konflikt, a stvari su još i složenije, ni sam sa sobom ne možeš uživati bez krivnje, kad sve prođe osvanem u roditeljskoj sobi kao od majke rođena, znojna, zadihana, moje mi se meso gadi, uokolo majčine stvari što sam ih oskvrnula u svojim orgijama, izgužvane, uprljane, treba ih zračiti, i dalje strahujem od očevog portreta kao da me s njega gleda otac, a ne njegova predodžba,  krpu ću skinuti tek kad se ponovno odjenem, kad se zabavljam u svojoj sobi  zazirem od kanarinca, tako da i on odlazi pod krpu, gdje siromah šuti, i psa izbacujem iz sobe da ne bi vidio što radim, evo ti užitka, panično spremanje rekvizita bludničenja sa strahom da će me te stvari odati, pa opet zaklinjanje da to «više nikad neću ponoviti», kao na razlazu kod Nataše, iako znam da hoću, da se neću moći oduprijeti, život s tom tajnom koja nikada nije sigurna, zaklela se zemlja raju da se tajne znaju, prijeti mi poslovica, mir tek zbog pitanja hoću li «postati kurva», kako je prognozirala Sonja, «Nećeš», odgovara knjiga koju mi je nabavila majka, ona crnih korica s prolivenom menstrualnom krvi, «to što radiš nije kurvanje, nego onanija, i to rade svi», i otac i majka, laknulo mi je, ili su to radili u svojoj trinaestoj godini, što ne mogu zamisliti, majka pouzdano nije, već u trinaestoj majka je lizala oltare što se ne slaže s onanijom, s drkanjem, za svoju kćer ne znam što radi u svojoj sobi ni prije, ni danas, a i ne želim znati, tko bi podnio da ti je dijete drkač, svi su drkači ali tvoje dijete nije, ni majka, ni ti nisi drkač, lažem si u lice.

Marina Šur Puhlovski