Razgovor povodom tribine Seksoteke i Music Boxa “Seks u glazbi i glazba u seksu“
Kad smo razmišljali koga bismo od domaćih ženskih pjevačica pozvali na tribinu, shvatili smo da ih je zaista malo u svojim stihovima otvoreno tematiziralo realan i zdrav pristup seksu. Željeli smo da to bude netko autentičan, s poštovanjem prema svim seksualnim orijentacijama, načitan i otvoren. Razmišljajući uz kavu i kolač jednog zagrebačkog kafića, u isti smo tren glasno uzviknuli: „Remi!“ Da, Mirela Priselac Remi (1979.) iz grupe Elemental bila je naš prvi izbor. Preostalo nam je da mantramo i dignemo se na visoku vibraciju kako bismo ju telepatski nagovorili da pristane. Nakon nekoliko e-mailova pristala je, a naše zadovoljstvo bilo je golemo.
Remi je umjetnica i intelektualka koja se već godinama zalaže za građansko društvo, koja moderno i otvoreno proklamira svoje liberalne stavove te jedna od rijetkih koja nema problem pisati i pjevati o seksu. Kad je 2008. godine izdana pjesma “Romantika” grupe Elemental, Remi je digla hrvatsku žensku seksualnost na sasvim novi nivo, dokazavši da žena može biti ona koja hvata svoj seksualni plijen, jednako kao što bi trebala jasno reći što u seksu želi. Za tadašnje djevojke u adolescenciji i mladosti to je bila važna poruka da smiju biti jednako seksualne kao što su i emotivne.
U intervjuu pročitajte što je za Remi seksi glazba, kako gleda na objektivizaciju žene u glazbi, što misli o viđenju ženske seksualnosti danas u društvu, kao i o zastupljenosti seksualnosti generalno u hrvatskom školstvu. Također se silno veselimo porazgovarati s njom i Filom Tilenom u četvrtak u 19:30h uživo na tribini u Saxu za koju smo uvjereni da će biti pravi pogodak za sladokusce glazbe i seksa. Kao uvod u tribinu, Remi smo postavili neka opća društvena pitanja, a za tribinu ćemo ostaviti i ona zabavna.
Iako znamo da razmišljate kozmopolitski, ipak ste odabrali živjeti u Hrvatskoj i ovdje ostvarivati svoje snove. Zanima nas smatrate li da ima dovoljno kvalitetnog dijaloga o seksualnosti u hrvatskim medijima?
Nikako! Štoviše, smatram da smo u posljednjih nekoliko godina potpuno zakazali s razgovorom o seksualnosti u medijima, većinom zbog prevlasti konzervativne političke struje i jačanjem utjecaja tradicionalnih vjerskih vrijednosti. Seks i razgovori o seksu u medijima obično se svode na prijekorne opomene o tome kako seks (i masturbaciju) ne bi trebalo prakticirati prije braka, kako je masturbacija zla i nepoželjna. Seks se svodi na neki automatizirani i prokreacijski čin, bez ikakvog spominjanja užitka. Da ne govorimo o nepostojanju razgovora o prevenciji spolnih bolesti ili neželjene trudnoće. U medijima su istaknutije molitvene skupine koje pred bolnicama mole protiv abortusa, a na zakonskoj razini pokušava se promijeniti legalitet abortusa. Sve je to, po meni, civilizacijski korak unazad.
Za svog posljednjeg mandata ni SDP-ova vlada nije uspjela uvesti niti građanski niti zdravstveni odgoj u škole, iako smo to od nje silno očekivali. Ono na čemu im Seksoteka čestita jest što su uveli istospolno partnerstvo, ali nisu uspjeli spriječiti da se ustavno definira brak kao zajednica muškarca i žene, što smatramo velikim neuspjehom ovog društva. S obzirom na to da ste profesorica po struci, kako Vam se čini stanje u hrvatskom školstvu po pitanju edukacije o seksualnosti? Što mislite o tome da je zdravstveni odgoj prije 2 godine stagniran zbog 5. modula u kojem je bila sporna tema – homoseksualnost?
To najbolje zrcali u kojim smo razmišljanjima zaostali. Kod nas se homoseksualnost tretira kao tabu tema, kao uostalom, i svaka vrsta seksualnosti. A klinci bi valjda o tome trebali učiti sami, kroz internet ili neke druge medije. Žensko se tijelo u većini časopisa tretira izričito kao seksualni objekt ili kao inkubator. U dvjema smo krajnostima. Što se tiče edukacije o seksu u školama, sumnjam da će se nešto progresivno promijeniti u idućih 10-15 godina. Trebat će mnogo da se ispravi percepcija seksualnosti u svim njezinim formama u umovima mladih. Osim ako nekim čudnim čudom ne napravimo društveni kvantni skok, ali nekako mislim da tu epizodu Star Trekka nećemo tako skoro gledati.
Foto: Maja Bota
Jesmo li još uvijek licemjerno seksualno zatvoren narod i ako da, zašto je tome tako? Ne smatramo se jugonostalgičarima, ali zanima nas bismo li mogli povući neku paralelu s prošlom državom?
Vjerujem da smo nazadovali ako govorimo o percepciji seksualnosti kakva je bila prije cca 30-40 godina i to je tužno. Politička klima tada je bila puno više hermetična i jednoumna nego danas no unatoč tome, čini mi se da se o seksu pisalo na mnogo slobodniji način. Nije to idealiziranje ili uljepšavanje prošlosti – ako pogledamo kako je seks bio zastupljen tada u umjetnosti (film, muzika, kazalište, performans…) vidjet ćemo da je, hajdemo prvoloptaški, golotinje bilo mnogo više. I nitko nije previše dizao obrve zbog toga. Malo je reći da smo licemjerni, radije bih rekla da sami sebe kažnjavamo – potiče se sram zbog seksualnosti, razgovori o njoj se utišavaju, dopušta se kleru da govori o pitanjima tjelesnosti makar svi dobro znamo da je njihova domena duhovnost.
Imaju li, po Vama, sve seksualne orijentacije u Hrvatskoj jednaka prava i što je konkretno potrebno poduzeti po tom pitanju?
Ma sigurno! Ni heteroseksualni parovi nemaju sva prava – na primjer, pravo da se u medijima i javnosti otvoreno progovara o seksu i pravo na raspolaganjem svojim tijelom prema svojim afinitetima. A prava LGBT zajednice za Hrvatsku su znanstvena fantastika. Sa zakonodavne strane, učini se onoliko koliko je minimalno potrebno da nas kao pravnu državu legislatori EU-a ne opomenu zbog nepoštivanja zakona, ali ništa više od tog minimuma se ne čini. Što je konkretno potrebno poduzeti po tom pitanju? Ako bih se našalila, rekla bih da nam treba kolektiva lobotomija. Ako idem odgovarati ozbiljno, onda bih rekla da bismo na zakonskoj razini trebali lobirati (ne lobotomizirati, ha ha), prosvjedovati i dizati razinu svijesti koji bi onda omogućili usvajanje zakona i LGBT parovima ponudili sva prava koja imaju i hetero parovi.
S time se posve slažemo s Vama. Hajdemo sad malo na glazbu. Prije nekoliko godina imali ste prigovore na tekstove nekih hrvatskih glazbenika u kojima je žena naglašeno stavljena u ulogu objekta. Sviđa nam se Vaša teza da žene postanu aktivni subjekti u seksualnim odabirima i radnjama. Je li se stanje od tada imalo promijenilo?
Nimalo, čak bih rekla da je i gore. Barem što se zabavne i folk muzike tiče. Žena se sustavno pravi žrtvom i nameće joj se pasivnost. Ja se s tim nikako ne mogu poistovjetiti.

Foto: Ivan Šejić
Smatrate li da je tema seksualnosti dovoljno zastupljena u hrvatskoj glazbi?
Tijekom 80-ih je, po meni, bilo zlatno doba seksa kao teme u muzici. Došle su 90-e i rat, seksualnost je potisnuta pred domoljubnim temama, a nakon toga se sredinom 90-ih dogodila najveća objektivizacija ženskog tijela kroz dance. Ni hip-hop koji se pojavio kasnih 90-ih toj objektivizaciji nije previše pomogao. Nakon toga, imamo 2000-e koje su mahom obilježili mizoginija i šovinizam u tekstovima, pod krinkom ženske emancipacije. Tome su najviše kumovali tekstopisci zabavne glazbe lakih nota. Početkom 2010. nastupila je opća eutanazija što se tiče ispoljavanja bilo kakvog stava, političkog ili osobnog, i to traje do danas. Tek ponekad, u masi mediokritetskih tekstova o ljubavi, zaiskri neki koji otvorenije progovara o seksualnosti.
Tu se ne slažemo posve s Vama. Što je Ellina „Iza ponoći ja bit ću tu, u tvojem krevetu tražit ću osvetu“? Tu je i „Šumica“ Ivane Banfić u kojoj je ženski spolni organ sveden na subjekt. Ne zaboravimo ni „Šumicu 2“ sa spotom s prelijepim grudima Ivane Banfić gdje je žena nalik šumskoj boginji koja ima moć nad muškarcima i ženama. Sada malo i o stranoj glazbi. Koji su, po Vama, izvođači svjetske glazbe koji su najviše koketirali sa seksualnošću?
U posljednjih 30 godina, pop je žanr koji je najviše profitirao koketirajući sa seksualnošću, i to kroz hiperseksualno prikazane pjevačice koje se više gleda nego sluša. Tijekom 70-ih i 80-ih rock je bio vrlo seksualan (npr. Led Zeppelin, Rolling Stonesi…) ali i senzualan. Kasnije taj primat preuzima pop, a onda i rap. U Hrvatskoj sa seksualnošću koketiraju pop, zabavni i folk izvođači.
Osim po tome, po čemu se još izražavanje seksualnosti u hrvatskoj glazbi razlikuje od istog u svjetskoj glazbi?
Tekstualno, svjetska scena je mnogo lascivnija i otvorenija od Hrvatske. Tu se kod nas svi još uvijek “grle i ljube cijelu noć”, dok su vani tekstopisci otvoreniji ili zapakiraju poruku u ljepšu metaforu. Vizualno, barem što se tiče pop muzike, ne zaostajemo previše. I kod nas i u svijetu tijelo pjevačice je predmet požude, poruka koju muzika šalje manje je bitna.
Da, na žalost. Osim Madonne i pokoje rijetke pjevačice, taj se dio još uvijek nije mnogo promijenio. Koje biste izvođače i pjesme kao osobno najdraže izdvojili da ste ih u životu slušala u svojim seksi raspoloženjima?
Meni je muzika koju slušam općenito seksi, mora biti u njoj nešto što me privuče na nekoj tjelesnoj razini, na razini vibracije, kad reagiram na bas ili glas, ovisno na koju čakru udara. Ne mogu sad izdvojiti neke pjesme jer ih previše ima. Ni seks ni muzika nisu jednodimenzionalni pa je teško izdvojiti samo jedan njezin žanr ili izvođača.

Foto: Maja Bota
Kao izvođačica i tekstopisac, u pjesmama grupe Elemental uvijek ste vrlo eksplicitno progovarala o seksualnosti. Jeste li ikad naišla na neke negativne strane toga i ako da – koje?
Baš i nisam. Zapravo, mislim da je otvoreno progovaranje o seksualnosti ljudima na vrijeme dalo do znanja kakav smo bend i čime se mislimo baviti u pjesmama (i na koji način). Naišla sam većinom na odobravanje istomišljenika. Bilo je par komentara nekih vrlo nazadnih ljudi da bih se trebala preispitati zbog poruke koju šaljem mladima. Iskreno, na to sam odmahnula rukom jer smatram da dizanje svijesti o pitanjima seksa kroz muziku može samo učiniti dobro.
To nam je drago čuti. Vaša „Romantika“ bila je nešto toliko osvježavajuće na sceni da iz prve ruke tvrdimo da su tih tjedana i mjeseci, kad je bila na vrhovima top lista, mnoge mlade žene slobodoumnije iskorištavale svoje predatorske sposobnosti u muško-ženskim, pa i seksualnim, odnosima. Pjesma je djelovala zaista oslobađajuće i liberalno – kako kroz edukativnu, tako i kroz feminističku perspektivu. Jednom riječju – bila je izrazito hrabra i definitivno je ušla u anale hrvatske glazbe. Smatrate li da je ženskim glazbenim autorima (i ženama općenito) teže otvoreno progovarati o seksualnosti?
Da je 1957. godina i da vodimo ovaj razgovor, vjerojatno bih rekla: “Da, ženama je teže pjevati o seksu”. No 2017. odbijam reći da je teže. Slobodu govora nam još uvijek ne mogu oduzeti (za sada) pa eto, dok je imamo, iskorištavajmo je do maksimuma. Voljela bih čuti još autorica koje progovaraju o temama seksualnosti, mislim da bi nam svima bilo zabavnije i ljepše.
Na Seksoteci se zalažemo da se žene kao umjetnice oslobode i počnu otvorenije progovarati o seksualnim temama koje su važan dio života. Kakvu poruku imate za mlade domaće i regionalne glazbenice kad je u pitanju pisanje tekstova o seksualnim iskustvima?
Pa samo bi im poručila da se ne boje osude okoline ili javnosti. Samo neka hrabro pišu. Vrijeme je da seks u umjetnosti prestane biti tabu.
Razgovarala: Marina Krleža
Pozivamo vas na tribinu na kojoj ćete i vi moći postaviti Remi sva pitanja koja vam padnu na pamet u vezi glazbe i seksa. Vidimo se!
Projekt za relativizaciju i detabuizaciju seksualnosti nastao u veljači 2016. godine. Postojimo na Facebooku, Instagramu, YouTubeu, LinkedInu, Twitteru i Pinterestu. Za suradnju pišite nam na seksoteka@gmail.com