Marina Šur Puhlovski rođena je u Zagrebu 1948. godine. Ova samozatajna intelektualka uvijek je tu negdje i piše, ali nigdje se ne predstavlja pompozno ni egoističo pa ju smatramo antipodom tipičnog boemskog ekstrovertiranog umjetnika. Izraz njezine književnosti je u maniri joyceovske fluidnosti toka svijesti, a misli su joj sadržajno britke i vrlo otvorene kad je u pitanju seksualnost. Zato smo ju pozvali na ovogodišnje Seksotinovo na koje se rado odazvala jer ga smatra uspjelim pokušajem izmicanja licemjerju koje govori o ljubavi, a misli na seks.
Napisala je osamnaest knjiga, romana, pripovijetki, putopisa, eseja, proznih zapisa. Udavala se dvaput, a iz drugog braka ima kćer. Sve što je napisala – od dvadeset i nekoje godine do danas – na tragu je razmišljanja prosvijetljenog Indijca Oshe, što je shvatila kad se konačno upoznala s njegovim knjigama, oko pedesete godine.
S obzirom na to da je seksualnost neodvojivi dio nas, povremeno s njom drugujete pišući svoja djela. Činite to originalno za hrvatske prilike, ispreplićući socijalne, psihološke i filozofske elemente na ženski način kojeg senzibilni čitatelj može razlikovati od muškog pisma. U kojim djelima se najviše dotičete seksualnsti?
Temom partnerske ljubavi i seksa, što je neodvojivo, bavila sam se u dva romana – Nesanici i Ljubavi. Pisala sam ih gotovo paralelno. Pišući Nesanicu shvatila sam da se pod pojmom partnerske ljubavi (jer ljubav je širi pojam od ljubavi prema partneru) skrivaju dva pristupa seksu – erotomanski i romantičarski. Drugim riječima, pod „ljubav“ se misli na „seks“, što je kod erotomana jasno, dok je kod romantičara prikriveno. Naravno, svaki je čovjek kombinacija erotomana i romantičara u različitim omjerima. Načelno, muškarci su više erotomani, dok su žene više romantičarke. Romantičar se stidi erotomana u sebi, erotoman pak često glumi romantičara. Romantični pristup ljubavi obradila sam u Ljubavi i, zanimljivo, roman je završio bez pravog kraja; rasplinuo se kao romantična ljubav.
Smatrate li da se radi o svojevrsnom licemjerstvu i zašto seksualnost navodi čovjeka da postane licemjeran? Jesu li nam to nametnuli institucionalni i ideološki društveni standardi?
Pojam „ljubavi“ skovali su romantičari, ali ljubavi nema ni kod romantičara ni kod erotomana. Seksa, jasno, ima jer je to prirodni nagon s ciljem reprodukcije. Ljubav zahtijeva postojanje osoba, a osoba nema; žive se samo uloge, dakle “ništa“, koje osobama nameće društvo kroz religijske i ostale forme. „Ništa“ ne može živjeti bez potvrde pa ovu nalazi u ulozi drugog, po interesu drugog za sebe počinje umišljati da je nešto – i to je ono što zovemo „ljubav“. Ali može li „ništa“ potvrditi „ništa“? Ne može. To je lažna potvrda, zbog čega su sve ljubavi nesretne i osuđene na propast. Samo ljubav dvaju osoba može biti sretna.
Jesu li te umjetno kreirane uloge na neki način izopačile zdrav pogled na seks i seksualnost?
Činjenicu da nema ljubavi – shvatila je Elfriede Jellinek i za to je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Opisala je izopačenost svijeta seksa bez ljubavi, u kojemu su „uloge“ izopačile seks. Tek je naše vrijeme razgolitilo tu istinu koja se stoljećima licemjerno skrivala. Prvi ju je opisao markiz De Sade i zbog toga su ga proganjali, osuđivali i na kraju zatvorili u ludnicu. Trebala su dva krvava svjetska rata da ljudima sine u čemu je stvar. Premda im je sinulo, otvoreno to još uvijek ne žele priznati. Dakle, nemamo ljubavi – imamo seks. Biološki cilj seksa je proizvesti dijete, a metafizički cilj seksa je – doživjeti orgazam.
Kako Vi definirate orgazam?
Orgazam je nadogradnja na biološki cilj (dijete se može proizvesti i bez orgazma), susret s našim „nešto“, onim što smo van „uloga“, našim istinskim bićem. Kažu da prosvijetljeni ljudi žive stanje stalnog orgazma i to bez seksa. Svi žele doživjeti orgazam jer svi žele biti “nešto“, a ne „ništa“. Žele biti stvarni, a ne nestvarni. Ne žele biti samo “uloge”, ne žele biti laž.
Međutim, “uloge” su za nas tako zalijepili da ni ne znamo što stvarno doživljavamo u orgazmu. Ne užitak – nego prosvjetljenje. Kratko, trenutno, ali prosvjetljenje, susret s istinskim sobom. Zato svi tako očajnički hoće orgazam. Sve će učiniti da dođu do njega, ako ne uljuđenim, onda izopačenim seksom. Taj zna dati i brže rezultate, izvući iz nas maksimum. Zato izopačeni seks cvjeta doslovno na svakom uglu, u praksi i u medijima.
Može li čovjek onda nekako pomiriti te dvije stvari – “ulogu” koje mu nameće društvo i metafizički dio sebe koji teži prosvjetljenju?
U Nesanici sam pokušala pokazati tu borbu „uloge“ i seksa. Primjerice, djevojčica hoće zadovoljiti svoj nagon, ali uloga djevojčice već zna da to ne smije. Ona to ipak čini i – postaje kriva, grešna. Zauvijek nesretna. Kao „romantičarka“ govorit će o ljubavi koju nikad neće doživjeti. Samo će se zavaravati. Živjet će kombinaciju izopačene mašte i čedne prakse. U mašti će biti erotomanka, a u praksi romantičarka. Ona, osobnost tek u orgazmu. Tu dolazi do ukidanja dualnosti, ali kratkog. Cilj je da dualnost bude potpuno ukinuta, da cijeli opstanak ima okus orgazma.
Vratimo se još malo na duhovnost. Ne smatrate li da je pronalaženje i naglašavanje duhovnosti kroz život, poglavito u trećoj životnoj dobi, samo izlika od življenja seksualnog dijela sebe onda kad tjelesni dio nas vizualno više nije prihvatljiv za upražnjavanje seksa i masturbacije?
Ovu dilemu odavno je riješio Goethe u Faustu. Što traži Faust od Mefistofelesa u zamjenu za svoju dušu? Traži natrag svoju mladost, svoje erotsko biće. Jer, kao i Vi, misli da je to bilo ono najbolje što je imao. Što onda radi s tom mladošću? Zavodi i uništava Margaretu, koja postaje čedomorka. U poruci – nije mladost i fizička snaga ono najbolje što imamo, to imaju i životinje. Mi, za razliku od životinja, imamo i svijest o sebi, svijest koja stvara civilizaciju i kulturu, svijest koja se može usredotočiti na samu sebe i dovesti do prosvjetljenja. Duhovnost nije izlika, nego ono najbolje što imamo – izlaz iz tjelesnog (prolaznog).
Je li točno da u fiziološkom smislu libido u čovjeku postoji dok je god čovjek zdrav ili je to ipak Seksotekino preoptimistično gledanje na život i seksualnost?
Nije istina da libido u čovjeku nestaje s bolešću i starošću, libido je i dalje tu, ali je smanjena mogućnost erotske prakse. Dokaz? Svakom muškarcu se, uoči smrti, njegova „alatka“ po zadnji put digne, ma koliko prije bila neupotrebljiva… Libido ostaje do kraja.
Razgovarala: Marina Krleža
OVDJE možete pročitati erotske dijelove romana „Nesanica“ koje je autorica pročitala na Seksotinovu 2017.
Projekt za relativizaciju i detabuizaciju seksualnosti nastao u veljači 2016. godine. Postojimo na Facebooku, Instagramu, YouTubeu, LinkedInu, Twitteru i Pinterestu. Za suradnju pišite nam na seksoteka@gmail.com