Teorijski osvrt na dokumentarni film Balkan Epic Erotic Marine Abramović

Ekskluzivno pravo na pogled

Oko, kao jedno od pet osjetila, čini svijet stvarnim, održava distanciranost između subjekta i objekta, tvoreći jedinstveno polje moći na kojemu se konstruira i ova priča o Balkanu kao mitskom području primarnih nagona seksualne prirode. Pogled na film, koji predstavlja pogled u širem smislu te riječi, prenosi dominantnu ideologiju manipuliranu od stane Marine Abramović kao autorice dokumentarca Balkan Erotic Epics. Ta ideologija gotovo hegemonijski djeluje na gledateljevo predznanje o tematici, fascinirajući ga sadržajem kojim se doslovno zaboravlja na vjerodostojnost i vjerojatnost uratka. Gledateljev pogled, moj pogled, od iznimne je važnosti zato što mi omogućuje analizu na posljedicu djelovanja takve ideologije.

U djelu žena ne posjeduje isključivo pravo na pogled, na način na koji ga posjeduje muškarac. Dapače, njezin je pogled usmjeren prema nebu, štiteći joj fluidan, gotovo erotično pervertiran identitet sveden na puku tjelesnost. Ne vidim joj lice, samo narodnu nošnju i nago poprsje koje akterica pažljivo dodiruje, gotovo kao da uistinu vjeruje u snagu svog dodira, moleći nebesa i bogove da je zaštiti od bolesti i svih zlih sila koje se mogu utaboriti na plodnom tlu Balkana. Teško mi je povjerovati u njezin užitak, gotovo i nemoguće. Iako je radnja seksualno masturbacijske prirode, ne dopušta mi da vjerujem u element zadovoljenja pri činu samozadovoljavanja.

Pokušavajući shvatiti zašto mi je to onemogućeno, prizivam si u svijest činjenicu da joj ne vidim pogled. Pošto ne vidim pogled, ne mogu opredmetiti niti lice pa time ni vizualizirati facijalnu ekspresiju koja bi me, direktno i bez posrednika, uvukla u doživljaj žene koju promatram. Ne mogu osjetiti vizualno zadovoljstvo kroz skopofiliju i  ne mogu se identificirati s glumicom koja nema lice. Osjećam potrebu za skopofilijom kao sastavnim nagonom ljudske spolnosti i potrebom objektivizacije drugih ljudi koja mi je gotovo oprirodnjena. Svjesna mogućnosti da se skopofilija može fiksirati u izopačenost, pretvarajući osobu u voajera, pokušavam se približiti njoj, ženi bez identiteta, kako bih ju doživjela.

Gledajući, upijajući, osluškujući, događa mi se transseksualna identifikacija. Identificirala sam se s muškarcem kao aktivnim promatračem teksta. Odbacila sam svoju ženskost u svrhu analize. Shvaćam da je pogled koji je izuzet iz slike kriv za sve što se događa. Nedostaje mi osjećaj da mi objekt uzvraća pogled pa time ni moj pogled nema fetišistički karakter. Da ona ima pravo na pogled, ja ne bih morala odbacivati sebstvo u korist gotovo mazohističkog čina iščitavanja forme koji kao da nema sadržaj.

Njezin zabranjeni pogled učinio bi ju subjektom, nositeljicom pogleda, ženom s ekskluzivnim pravom na pogled. Ona je izolirani objekt, priroda koju treba kultivirati. Ona je seksualizirana, objektivizirana, osakaćena, primitivna, formirana utjecajem okoline. Njezin ju spol čini, u domeni feminističke kritike patrijarhalnog svijeta, fragmentiranu na erogene zone – grudi i vaginu koje su mi dane na gledanje, no i tu je zakinuta za koherentnost i integritet spolnog tijela jer su erogene zone prikazane partikularno. Svedena je na prostu tjelesnost bez prava na to da sama bude predmetom nečije želje.

Zadnja scena, u kojoj se relativno mlada žena lupa lubanjom po pleksusu, lica prekrivenog kosom, dokazuje mi teoriju o osakaćenosti žene. Nedostatak pogleda, izuzimanje identiteta svodi žene na Balkanu na tijelo koje ne govori samo za sebe. Gledatelji su u mogućnosti percipirati sliku o Balkanu samo na temelju navedenog. Pozicionirajući se izvan priče o Balkanu, zapadnije u odnosu na prostor koji je obuhvaćen temom, shvaćam da je autorica konstruirala i prikazala sliku o mitskom području gotovo na isti način kako ga prikazuje kultura turbo folka, samo koristeći drugačiju tematiku.

U kulturi turbo folka žene su objekti muških pogleda. Turbo folk bi, po mojoj definiciji, formalno bila glazba s pravilnim omjerom basa i harmonike, a semantički – pokret balkanizacije Europe. Iako se smatra pomodnošću, ta je vrsta glazbe isključivo stanje svijesti koje reflektira stanje današnjice, načina života koji je provokativan, demoralizirajući i depersonalizirajući, posebno za žene. Sveprisutna u turbo folku je degradaciju žena i seksualnosti. Žena je tu da ju se gleda, da bude objektom u čitavoj njenoj seksualnosti i intimi koja je sada sve samo ne privatna.

balkan2

Povlašteni pripovjedač

Marina Abramović se u djelu pozicionira kao povlašteni pripovjedač koji gledatelja uvodi u radnju. Njezina napomena da je sadržaj prisutan na Balkanu još od davnina, ukazuje na mitološku razinu teksta koji slijedi. Mit je življena priča koja ima funkciju smiriti društvo; konstruira mišljenja, razlikovnost dobra od zla, formira emocije kako bi olakšao proces upoznavanja s nepoznatim. Mitologija koju prepričava Abramović služi kao alat protiv bolesti i zlih sila. Ljudi na Balkanu vjeruju da se mogu zaštititi od nesreće izvodeći rituale koji su, u ovom slučaju, eksplicitno seksualne naravi. Pošto mitologija ima prizvuk nerealnosti, Abramović ni u jednom trenutku ne naglašava mitološku razinu djela, kako ne bi dovela u pitanje vjerodostojnosti sadržaja.

Analitički i sugestivno percipiram dvije točke gledišta koje je moguće razdružiti. Jedna je naratološka koja za svoj bitak ima pogled i prikazivačke je naravi. Druga je ideološkog, moralnog, estetskog diskursa i pripovjedačke naravi. Kada se Marina Abramović u ulozi pripovjedača ispovijeda publici, uočavam pravilnosti koje su sukladne prvoj točki gledišta; ono što govori korespondira sadržaju videa koji slijedi. Prikazivačka pak dimenzija ne slijedi sadržaj videa, već se odnosi na ponešto degutantnije sadržaje. Animirani dijelovi primjeri su svojevrsne autocenzure, no pokraćeni su tekstom kako se ne bi nešto pogrešno interpretiralo ili kontekstualiziralo s obzirom na osjetljivost materijala.

Prvo obraćanje autorice publici je generalno. Uvodi u temu koja će se problematizirati. Autorica djeluje ozbiljno, ostavljajući dojam povjerenja i stručnosti u onome što radi. Obraća se direktno, staloženo, gledajući u kameru. Tijelo joj je pozicionirano prema naprijed, ali ruke koje drži iza leđa sugeriraju odmak kojem ću kasnije svjedočiti. Govor tijela funkcionira kao flash forward po pitanju njezinog odnosa prema problematici.

Autocenzurom u delikatnijim prikazima, za koje koristi animaciju, sugerira svojevrstan strah od komentara i reakcija publike. Činjenica da je u jednom trenutku stavila naočale, umjesto odmah na početku, također se može tumačiti kao pozicioniranje sebe izvan sadržaja. Ona je civilizirana naspram kulture i prirode koju prikazuje. Ozbiljna je i sofisticirana, dok su njezini glumci prosti, primitivni, skladni sa sadržajem.

Sadržajne nelogičnosti

Iako sadržajno postoje mnoge nelogičnosti koje se raščlanjuju aktivnim gledanjem, naglašavam da niti jedna nije toliko nelogična da bi dovela u pitanje RAD kao osnovni motiv djela. No, krucijalni i odlučujući faktor je publika kojoj je film namijenjen.

Je li uistinu moguće da je isključivo rad tradicija Balkana? Koliko je vjerojatno da su to rituali na dnevnoj bazi ili oni u potrebi za zaštitom? Jesu li ta vjerovanja uistinu stara slavenska ili su namjerno prikazana da bi se još više mistificirala priča o Balkanu kao najsloženijoj teritorijalnoj spacijalnosti koja nema stroge granice? Balkan u svijetu egzistira kao svojevrsni srednjovjekovni imaginarij, mračan prostor nedefiniran klasičnim, opće prihvaćenim konvencijama, mjesto egzotičnih bića i jedinstvenih iskustava i krajolika, prostor primarnih nagona, seksualnosti i žudnje, primitivnih težnji i mitologije koja ljudima pruža utjehu. Mitologija je važnije utočište od religije.

Čitava priča koju pripovijeda Marina Abramović djeluje nelogično, no paradoksalno je koliko je, u biti, logična i vjerojatna. Polazeći od činjenice da je rad financiran od strane Zapada kojem je binarna dihotomija upravo Balkan kao bazična opreka između civilizacije i kulture, autorica je prikazala Balkan točno onako kako ga Zapad želi vidjeti, kako bi konstruirao svoj identitet u odnosu na orijentalnu opoziciju. Moguće je da je autorica ironiziranjem Balkana željela ukazati na činjenicu da globalizacija svoje korijene pronalazi u kolonijalnom diskursu. Egzotika koju svijet povezuje uz Balkan plašila je normirane spoznaje Zapada, a znamo da strah proizlazi iz neznanja.

Marina Abramović zabavlja svoju zapadnjačku publiku igrajući se upravo njihovim neznanjem. Zaboravlja, slučajno ili namjerno, naglasiti da je prezentacija Balkana jedno, a sâm Balkan nešto drugo. Istočna Europa se uobičajeno povezivala sa zaostalošću, a Balkan je bio percipiran kao područje nasilja. Zapad još uvijek čvrsto vjeruje u to.

Sljedeća nelogičnost sadržaja vidljiva je u prezentaciji terena. Autorica govori o plodnosti zemlje i usjevima koji će rasti ako muškarac spolno opći sa zemljom, masturbira u nju kako bi je „oplodio“, a zemlja će mu zauzvrat „roditi“. No, niti u jednom trenutku nije prikazano plodno tlo, usjevi i biljke, već samo travnate livade širokih prostranstava. Gledatelj bi se zato mogao zapitati o vjerodostojnosti rituala ili pak mogućim greškama prilikom izvođenja istih.

Nelogičnost širih razmjera vezana je uz spolnost. Muškost i ženskost se, kao dvije opozicije, prikazuju odvojeno te se niti u jednom trenutku ne miješaju, osim u animiranom dijelu kada žena pokušava vječno zadržati svog muškarca, izvodeći ritual vezan uz simbole ribe i vagine. Ritual pak koji izvodi muškarac, vezan uz njegovu potenciju i seksualnu energiju koja bi ga trebala služiti tijekom čitavog braka, ne prikazuje ženu. Takva upotreba rodnog isključivanja paradoksalna je zato što uradak korespondira heteroseksualnoj bračnoj matrici kakva je u djelu prikazana samo jednom.

balkan1

Od malih nogu učeni smo da su za seksualni čin potrebni muškarac i žena te da pritom nastaju djeca. No, Abramović niti u jednom trenutku ne prikazuje takvo trojstvo. Ovdje nema heteroseksualne balkanske mikro zajednice koja se brani od zlih sila i bolesti. Ona, umjesto toga, izvodi nezamislive seksualizirane rituale koji su neprihvatljivi današnjem svijetu. Tim činom autorica sugerira da žena Balkana treba prestati biti samo majka svojoj djeci, supruga spremna na seks kada god to muž želi i domaćica koja ujutro sprema kavu dočekujući svog muškarca.

Muškarac nema dodir s djetetom jer je ono domena majke, privatne sfere njezinog doma. Ona ga odgaja, brine o njemu i svojim ga ritualom štiti od zla kada dijete napušta kuću. Autorica nas uvodi u problematiku feminističkog djelovanja koje na Balkanu ima slabiji odjek. Ovisno o teritorijalnoj percepciji Balkana, žena je još uvijek samo „žena“. U većini klasičnih društava, žene nauče prihvaćati mušku dominaciju i svoj podređeni položaj kao prikladan, čak i poželjan, dok na Balkanu nisu trebale učiti prihvaćati takvo što jer im je oprirodnjeno od davnina, kako kaže sama autorica na početku djela.

Primitivna erotičnost Balkana

Marina Abramović bavi se proučavanjem odnosa između ljudskoga tijela i ljudskog uma. Ovaj film temelji se na balkanskoj tradiciji, prikazujući balkansku folk kulturu spajajući ju s erotikom. Temeljni objekt filma je ljudsko tijelo prikazano na neukusan i ekstravagantan način, vođeno primarnim i primitivnim strastima. No, oštrijim pogledom shvaćamo da svrha filma nije vulgarno prikazivanje ljudske seksualnosti, već samoorijentalizacija kojom se autorica igra.

Djelo je vrhunska inovacija u današnjice u kojoj smo okruženi medijima u kojima je ljudska seksualnost okaljana i omalovažena. Autorica zapadnjačku publiku provocira činjenicama i tradicijama mitoloških razina koje im nisu poznate. Jasno se vidi da, ako ljudsku seksualnost podignemo na višu razinu u spiritualnom ili mitološkom smislu, vulgarnost nestaje i ljudsko tijelo dobiva istinsku vrijednost, moć da se transformira na različite načine, da se razvija u različitim smjerovima, da postane kreativno ili agresivno. Ljepota ljudskog tijela nije samo vizualna, ona je mnogo više. Žensko tijelo nije samo objekt požude i strasti, ono ima svrhu da postoji, da živi i da stvara u spoju fascinacije i želje za samouništenjem.

Mislava Zuppa Rašić

Čitav dokumentarni film možete pogledati ovdje:

Seksoteka

Projekt za relativizaciju i detabuizaciju seksualnosti nastao u veljači 2016. godine. Postojimo na Facebooku, Instagramu, Twitteru, YouTubeu, Google Plusu i Pinterestu. Za suradnju pišite nam na seksoteka@gmail.com