Može li pornografija biti umjetnost

Pornografija nije ništa novo. Otkako je kamere, snima se sve od čega se sastoje ljudski životi i svijet. Kao što je i erotika, prikazom nagoga ljudskog tijela, prisutna u umjetnosti od njenih početaka, tako je u istim medijima prisutna i pornografija. Iako je najizraženija postala tek u drugoj polovici 20. stoljeća, pornografija se razvijala paralelno s umjetničkim formama, uvijek imajući marginalnu ulogu zbog neprimjerenog sadržaja i drugih nepoželjnih karakteristika za šire društvo.

Postojala su, doduše, specijalizirana pornokina u koja je išla određena publika. O njima se nije mnogo pričalo i najčešće su bila dio podzemnih krugova. Danas, kada je pornografija široko razvijena, to nam nije ništa čudno. Ulogu tadašnjih pornokina preuzele su pojedine internetske pornostranice, iza kojih najčešće stoji visokobudžetna pornoindustrija. Budući da je pornoindustrija i dalje marginalizirana i odvojena od produkcije mainstream filmova na koje smo navikli i zbog kojih idemo u kina, postavlja se pitanje mogu li se te dvije inačice spojiti u jedinstvenu formu.

Izlaskom filma Ljubav argentinskog redatelja Gaspara Noéa 2015. godine, publika u Cannesu bila je, očekivano, podijeljena. Film je sudjelovao izvan konkurencije, no svejedno ga se s nestrpljenjem iščekivalo. Osim najavljene ljubavne drame mračnijeg stila i nelinearne radnje, što je tipično za Noéa, ovaj put otišao je korak dalje. Ljubav je prikazana bez cenzure, s pravim nesimuliranim scenama seksa i to prvi put u 3D tehnici. Budući da je taj trend pornografije u svijetu filma sve češći, postavlja se pitanje je li to opravdano u smislu umjetničkog dojma ili se radi o jeftinoj podvali guranja pornografije u mainstream kinematografiju.

2
Glavni glumci filma “Ljubav” su Karl Glusman i Aomi Muyock

Svojedobno je pojava erotike na filmu izazivala zgražanje publike pa je tijekom 20. stoljeća često bila cenzurirana, pogotovo u nekim državama. Postepenom liberalizacijom društva dolazilo je do promjena, a erotika na filmu postajala je češćom. Međutim, uvijek će biti diskutabilno je li u određenim situacijama opravdana i ima li realnu estetsku i umjetničku vrijednost ili je stavljena u medij zbog namjernog pokušaja izazivanja šoka.

Je li erotika na filmu samoj sebi svrha?

To se pitanje mora postaviti redatelju za kojeg se pretpostavlja da zna zašto je postavio pojedine elemente u film, kako s tehničke i konceptualne strane, tako i s ostalih aspekata na koje se film može raščlaniti. Danas se pojedine serije baziraju na prikazu slobodnijih međuljudskih odnosa. Sve uobičajenije postaje vidjeti prikaze ljubavnih odnosa koji pomalo graniče s pornografijom. Najčešće vođene krilaticom “ne možemo prikazati neki dio tijela koji već nismo vidjeli”, produkcije pojedinih serija ispadaju kao da se baziraju isključivo na tome, osiguravajući veliku gledanost kod populacije koja odrasta u djelomično voajerističkom medijskom okruženju. Pojedini portali tjedno donose top pet golišavih scena, prikazujući isječke iz aktualnih serija.

Pozitivna strana navedenog je lakše probijanje u svijetu glume za pojedine glumice koje, osim talenta, pokažu i dobro tijelo. U takvom okruženju možda je još i teže, budući da pod povećalom nije toliko glumačka sposobnost, koliko vizualni identitet. Međutim, mora se priznati da neke glumice koje u svojim ulogama pokazuju sve, unatoč opasnosti od etiketiranja, uspiju i u filmovima u kojima seksualnost nije važna stavka. Da takve uloge znaju predstavljati opasnost, potvrđuje primjer Marie Schneider koja si je filmom Posljednji tango u Parizu (1972.) Bernarda Bertoluccija uništila potencijalnu karijeru. Bez obzira na estetsku vrijednost i umjetničku priznatost filma, pojedine scene izazvale su šok pa film nije uspio zadržati rezerviraniji stav kod publike. Iako nije bilo pornografije, slobodniji kadrovi etiketirali su Schneider kao pornografsku ikonu do kraja života.

22
Maria Schneider u filmu “Posljednji tango u Parizu” glumi lijepu Jeanne

Pornografija je oduvijek gledana na način da su glavni i većinski konzumenti muškarci, a žene se prikazuju kao seksualni objekti, čime se degradira uloga žene u suživotu muškarca i žene. Kao i kod popularne erotike koja izlazi u specijaliziranim izdanjima, kalendarima i časopisima, nema mnogo elemenata iskomuniciranih na dublji način. Svrha komunikacije je pobuđivanje najnižih strasti zapakiranih u tehniku estetike, a to dodatno omogućuju vještine fotografa ili obrada u Photoshopu. S obzirom na to da smo navikli na isključivo te aspekte, za očekivati je da komunikacija i sve ostalo ostane marginalizirano.

Što ako želimo stvari prikazati prirodnima kakve jesu?

Nago tijelo i sve što sačinjava seksualni odnos su prirodne pojave. Kao dokumentaristički prikaz, dugo vremena to nije imalo smisla jer seksualni akt je takav kakav jest – nagoni, osjećaji i ostale psihološke tendencije, vrline i mane koje omogućavaju uživanje. No, zašto se na nekom mediju to ne bi prikazalo upravo onakvim kakvim ga svakodnevno doživljavamo kao ljudska bića?

Takvo prirodno stanje do sada su u filmskoj umjetničkoj formi pokušali prikazati samo neki redatelji koji po svom karakterističnom stilu ostaju poznati i danas. Međutim, u povijesti kinematografije eksperimentiranja s pornografijom u mainstream filmu počinju u ranim 50-ima prošlog stoljeća. Zanimljivo je da se sve do 1972. godine eksperimentiranje odvijalo uglavnom u Europi koja slovi kao područje slobodnijih nazora i mentaliteta u istraživanju i prikazivanju seksualnih tema. U počecima toga čak se seksualno ne prikazuje žena, već muškarac, što isključuje jednostran prikaz pornografije kakvom je se inače doživljava.

6
U počecima uvođenja pornografije u mainstream kinematografiju naglasak je bio na muškoj seksualnosti

Domaći pionir takvih eksperimenata je redatelj Dušan Makavejev koji je za svoje vrijeme bio vrlo kontroverzan. Kao predvodnik kinematografskoga crnog vala, nije se libio prikazati perverzniju stranu ljudske seksualnosti u miješanoj igrano-dokumentarističkoj formi. Međutim, u europskim filmovima svakako prednjače Danci koji su najranije počeli s takvim sadržajima i do danas razvili prepoznatljiv prikaz ljudskih seksualnih sloboda na filmu.

Koliko pornografski sadržaji mogu komunicirati, pokazalo se tek u nedavnoj povijesti kada su se ciljano počele prikazivati drame u kojima se glavni protagonisti upuštaju u nesimulirane seksualne odnose pred kamerama. Taj je čin diskutabilan na više razina, budući da, osim glumačke, propitkuje opravdanost pornografskog sadržaja i tehničku ulogu. Odluka da se glumac upušta u stvarne seksualne odnose s drugim glumcem automatski ga čini pornografskim glumcem. Upuštanje pak u seksualni odnos koji se snima čini ga egzibicionistom, budući da se stvarni seks realno proživljava i ne može odglumiti, baš kao i sve ostalo što uključuje emociju ili strast.

Drugi je aspekt tehnička opravdanost koja ovisi o režiji, scenariju, montaži ili čak sposobnosti kamermana, budući da su to glavni aspekti koji određuju tijek priče i više komuniciraju s gledateljima. Ako je pozicija glumca u radnji dovoljno dobra da komunicira s gledateljem, bit će jasno što je redatelj htio iskomunicirati. Drugim riječima, pornografija u filmu ne smije biti sama sebi svrhom ili proizvod šoka, ako se želi diskutirati o nekoj umjetničkoj vrijednosti.

Redateljica Catherine Breillat u nizu svojih filmova, a ponajviše filmom Romance, htjela je istražiti temu ženske seksualnosti na način da svoju protagonisticu stavi u poziciju zbunjene osobe koja se istražuje kroz psihološke i filozofske aspekte. U film je uvrstila filozofske dijaloge čije je opravdanje tražila kroz scene seksa u kojima glavna glumica privatno sudjeluje pred kamerama. Osim relativno lošeg scenarija, diskutabilne režije i mlake glume, redateljica je, u želji da napravi poseban žanr pornografije za žene podbacila i na tehničkom planu, zbog čega se u umjetničkim razmatranjima njezini filmovi ne mogu uzeti u obzir. Sličnu sudbinu imali su neki drugi redatelji koji su odlučili krenuti njezinim stopama. Inače dobar i kvalitetan redatelj Michael Winterbottom na sličan je način podbacio u filmu 9 songs u kojem mladi par pohodi koncerte stalno se zabavljajući i vodeći ljubav, što je također prikazano bez cenzure. Osim tih dviju stavki, film nema nikakvu dublju poantu.

Spomenuti redatelj Gaspar Noé, zanimljiv je zbog stvaranja mračnije atmosfere, a glavna poanta njegovih filmova je prikaz ispraznih ljudskih života. Međutim, nespretnim vođenjem redateljskog dijela, radi pogrešne koncepcije koje nesimulirani seks stavljaju u prvi plan. Nažalost, bez obzira na redateljev potencijal i originalnost, glavni element njegovih filmova i dalje je isprazni šok scena seksa koje ostaju najupečatljiviji dijelovi filma.

Od niza promašenih koncepata izdvaja se danski redatelj Lars von Trier. Inače kontroverzan i prozivan zbog mizoginije, ponajviše zbog horora Antichrist, uspio je napraviti obrat u cijeloj filmskoj industriji tog tipa, i to filmom Nimfomanka. Djelo prati život žene koja cijeli život ne može osjećati ljubav na način na koji je osjećaju ostali. Svoje vrijeme upražnjava seksom. Osim odlične glumačke postave, genijalnih dijaloga, scenarija i režije, film krasi upravo prikaz pornografskog dijela. Radi se o revolucionarnoj upotrebi CGI-a koji je besprijekorno ukomponiran u film. Scene seksa prikazane su u sporednoj liniji ne kako bi pobudile najniže strasti, nego samo produbljuju priču koja je u dramaturškom smislu vrlo šokantna. Također, tijela muškaraca i žena prikazana su ravnopravno, bez tipičnog idealiziranja poželjnih karakteristika tijela. Osim psihologije pojedinca, obrađuje temu psihologije mase i sociološke studije.

4
Filmski plakati von Trierove “Nimfomanke” bili su provokativni kao i sam film

Lars von Trier prvi je iskoristio aspekte pornografije za sasvim prirodni prikaz spajanja dvaju tijela u ljubavnom odnosu. Postavio je ključna pitanja koja bi se, nasuprot optužbama da je mizoginik, mogla slaviti kao svojevrstan feministički manifest, budući da je ulogu žene u društvu postavio iznad pretežno muškog shvaćanja pornografije. Pornografija kod von Triera najmanje je šokantan detalj u kinematografskoj zbilji koju on stvara. Glavni je pokazatelj da pornografija itekako može biti dio umjetničkog djela.

Međutim, stereotipi i dalje postoje, a ovakvi filmovi ne mogu biti dio šire publike, što može biti dobro jer možda je i bolje da istraživanja tih tema ostanu samo probranoj publici.

Krešo Puklavec

Seksoteka

Projekt za relativizaciju i detabuizaciju seksualnosti nastao u veljači 2016. godine. Postojimo na Facebooku, Instagramu, Twitteru, YouTubeu, Google Plusu i Pinterestu. Za suradnju pišite nam na seksoteka@gmail.com