Mirko Tomasović o erotici u hrvatskoj književnosti od antike do moderne

Riječ erotika dolazi od imena grč. boga ljubavi Erosa (ρως; lat. Amor). Kao književnoznanstvena etiketa sve do XX. st. odnosi se na svu ljubavnu književnost, dok se u novije doba erotskima nazivaju književni tekstovi obilježeni očitovanjem tjelesnih, senzualnih pobuda prema objektu ljubavi, ženi ili muškarcu. U antici su pjesnički ljubavni tekstovi bili u velikoj mjeri erotizirani, kako u Helena (AnakreontSapfo), tako i u Rimljana (KatulOvidije).

Grčke i rimske komedije također su katkad građene na ljubavnim zapletima, dok su se u carskom Rimu u sklopu ozračja panem et circenses izvodili i erotsko-lascivni igrokazi (florealije). Kasnoantički, grčki ljubavni romani (Ksenofont iz EfezaHaritonLongo) postavili su temelje europskom romanu, zajedno sa srednjovjekovnim ljubavnim romanom Tristan i Izolda (oko 1150), koji se po nekim motivima nastavlja na antičku tradiciju. No, roman o Tristanu i Izoldi zapravo je jedan od najranijih plodova nove europske književnosti na “pučkom” jeziku i s bitno drugačijim senzibilitetom prema vezi muško-ženskoga mladog para. Ta se veza može tumačiti kao posvemašnja i smrtonosna ljubav s dalekosežnom recepcijom u zapadnoeuropskom književnom krugu. Srednjovjekovna ljubavna lirika, za razliku od antičke, isto je tako po koncepciji voljene osobe načelno lišena erotskoga naboja: počevši od trubadurskoga viteškog služenja dami, preko Danteova uzdignuća donne (“gospoje”) u netjelesne, pače nezemaljske sfere, do Petrarkina definiranja donne kao izvora poezije, književne slave i duhovnog pročišćenja.

U hrvatskoj renesansnoj književnosti, bogatoj petrarkističkim pjesmaricama posvećenim idealnim ženama, sukladno tome prevladava neerotska platonska ljubav, a isto je i u dijalozima o ljubavi naših pisaca. To nije pravilo u humanista latinskog izraza, koji su prema striktnoj oponašateljskoj logici bliži antičkim pjesnicima ljubavi. Jan Panonije u nizu od svojih 400 latinskih epigrama poigrava se s erotskim, štoviše opscenim motivima, a predmet su im tri žene (Lucija, Uršula, Lelija); Ilija Crijević biva u proljeće 1484. okrunjen lovor-vijencem (poeta laureatus) u Akademiji Pomponija Leta, rimskog humanista, za svoje “nježne ljubavne pjesme”. To je dvanaest elegija iz njegova latinskog opusa, u kojima ispovijeda svoje osjećaje prema Flaviji, koji nisu bili samo platonski, već ih poetizira na način rimskih elegičara. U učilištu, gdje je Crijević bio najbolji pitomac, vladala je atmosfera nesputanih ljubavnih odnosa, koju je u oduševljenju za antički svijet njegovao i sam Pomponije Let. Prema konvencijama epigramatske vrste, kultne u humanizmu, i Marko Marulić versificirao je nekoliko erotskih pa i opscenih sastava (Glasgowski stihovi).

vv2

U spomenutim petrarkističkim kanconijerima u nekim se pjesmama ipak naziru erotski naglasci, ponajprije kod Šiška Menčetića, vjerojatno pod utjecajem prvih talijanskih petrarkista napuljskoga kruga; u pjesmi Jur nijedna na svit vila Hanibala Lucića, šesta i sedma kitica imaju nedvojbeno erotsku intonaciju (“Blažen ko joj bude garlit / garlo i vrat bil i gladak”; “Lipo ti joj ustrepeću parsi bilji sniga i mlika”); primjesa erotizma ima i u ljubavnim stihovima Dinka Ranjine, istina ne u stihovima na hrvatskome, već u talijanskim sonetima, kad se referira na svoju burnu vezu s Livijom iz Messine.

Pjesni ljuvene Marina Držića u znaku su petrarkističkog platonizma, dok se u njegovu kazališnom opusu, koji se, primjereno renesansnoj dramaturgiji, konstituira kroz ljubavne zaplete, susreću erotske natuknice kao elementi verbalne komike. Susreću se u mitološko i pastoralno-ruralnim tekstovima te u učenim komedijama plautovskog usmjerenja (Pomet, Dundo Maroje), gdje se ljubavnici iz prvog plana služe galantnom petrarkističkom frazeologijom, dok oni iz drugog plana, njihovi sluge (Munuo i Gruba, Pomet i Petrunjela), kao stilski kontrast, u ljubavne izjave unose sočne pučke izraze sa spolnim aluzijama.

U baroknomu XVII. st. petrarkistički vokabular protkan je senzualnošću i anakreontskim hedonizmom, što se ponajviše očituje u zbirci Plandovanja Ivana Bunića Vučića, u kojoj je obožavana gospoja Rakle “razbludna”. U ostavštini Frana Krste Frankopana, nakon njegova smaknuća 1671, našla se i posebno vrijedna zbirka Gartlic za čas kratiti. Nekoliko pjesama iz nje izrazito je erotske tematike; dio sastavaka su i lascivne igrarije, zbog čega su dugo vremena izbacivane pri tiskanju njegova pjesničkog opusa.

Po uzoru na talijanske seičentiste (G. B. Marino), Petar Kanavelić neke svoje ljubavne sastavke ukrašava baroknom senzualnošću (Boj od cjelova). Pjesnik kasnog baroka Ignjat Đurđević, najprije vatreni “ljubovnik”, zatim isusovac pa benediktinac, ispisao je mnogobrojne ljubavne stihove, dok se u onima komičkoga karaktera, napose u poemi Suze Marunkove, ljubav interpretira kao tjelesna strast. Plodan i kao latinski pjesnik, napisao je izvrsnu elegiju San o Gospoji (Somnium de Domina) vrlo suptilna erotskoga naboja. Isusovac Rajmundo Kunić, neohumanist, neka je vrsta galantnog opata (l’abbé galant), lika iz francuskih klasicističkih “salona”; uputio je Mariji Pizzelli, svojoj Lidiji, 635 latinskih epigrama (Ad Lydam), u kojima se prepoznaje i katulovska senzualna manira.

mt3

Matija Petar Katančić u dvojezičnoj zbirci Jesenski plodovi (Fructus auctumnales, 1791) dio je tekstova namijenio i ljubavnim temama u skladu s konvencijama književnog vremena. Iako redovnik, učeni erudit i znanstvenik, oživljujući antičke reminiscencije hrvatskim krajobraznim dekorom, “lipoti Marije” (Vlasteonice) posvetio je pjesmu u kojoj potanko opisuje njezinu ženstvenu tjelesnu pojavu, štoviše za Marijine grudi rabi isti retorički ukras kao Hanibal Lucić za svoje “vile” (“prsa su joj od sniga bilija”).

Osamnaesto stoljeće, pokraj toga što je nazivano prosvjetiteljskim i racionalističkim, nazivano je i “galantnim” (le siècle galant), u kojemu su se u krizi lirike u Francuskoj naveliko pisali “zabavni”, “frivolni” tekstovi s erotskim doskočicama u stihu. U taj se smjer, doduše prema talijanskim modelima, uključio i Dubrovčanin Andrija Pauli s pet hrvatskih pjesama. U sjevernohrvatskim sredinama (Varaždinu i Zagrebu) njegovala se tada galantna moda po bečkom i pariškom uzoru.

Baltazar Adam Krčelić je u latinskom ljetopisu Annuae zabilježio dosta intrigantne građe o ljubavima i preljubima u plemićkim visokim krugovima (vezu, primjerice, grofice Battyány s mladim satnikom grofom Kulmerom). Da Krčelićeva knjiga nije cenzurirana, zacijelo bi se u njoj našlo još takva štiva o ozračju “galantnoga” XVIII. st., što nam daje pravo za zaključak da su se tada u Hrvatskoj pisali i tražili tekstovi liberalnijeg stava prema ljubavi, izvan platonske te kršćansko-ćudoredne stege.

U XIX. st., naprotiv, tj. od preporodnih 30-ih godina, kada se programatski stvara nova književnost na hrvatskom jeziku, potpuno iščezavaju bilo kakve slobodnije, erotičnije naznake u ljubavnom tekstu. Ljubav između mladića i djevojke, kao i kod europskih romantičara, uzvišena je kategorija; ljubavna je patnja sudbina pjesnika. Naši stihotvorci pišu cikluse i čitave kanconijere u kojima predočuju ljubljene žene kao nove Beatriče, Laure i Elvire, stavljajući se u položaj Dantea, Petrarke, Torquata Tassa, legendarnih neuslišanih zaljubljenika.

U povijesnim pripovijestima također se slavi “sila ljubavi”, koja se kod idealiziranih junaka radnje očituje, ispovijeda biranim platonskim galantnim leksikom. Tjelesna je pak strast nadsvođena višim vrijednostima, što je ravnajuće pravilo hrvatske romantičarske beletristike. Stanovita je iznimka Dragojle Jarnević, koja u Dnevniku, vođenu 1833–74, izvješćuje o svojim ljubavnim dodirima s muškarcima, ne ustručavajući se iznositi pojedinosti o svojim ljubavničkim vezama s oženjenim muškarcima. Po liberalnim nazorima prema vezama onkraj bračnih i institucionalnih okvira, Jarnević je srodnica George Sand, kod koje je poimanje prava žene na ljubav daleko radikalnije.

Autocenzura hrvatskih književnika XIX. st. u pogledu erotike uvjetovana je i okolnostima recepcije; “potrošači” beletristike potjecali su iz tankog sloja čitatelja i pretplatnika, odreda iz učiteljskih, svećeničkih i činovničkih redova, koji su po samom svojem društvenom statusu bili tradicionalni, patrijarhalni i osjetljivi na “javni moral”.

Andrija Palmović, svećenik, napisao je dvije ljubavne pjesme (Osmo čudo, Pokupkinji) s prigušenom erotikom, zbog čega je izazvao zaprepaštenje i premještaje po župama Zagrebačke nadbiskupije. U mladenačkom prosvjedu protiv statičnosti ljubavne poezije, Ivan Kazimir Ostojić, inače uglavnom diletantski stihotvorac, u zbirci Poletarke (1884) usudio se eksperimentirati s erotičnim verizmom, potaknut poezijom Lorenza Stecchettija. Njegove “sitne ljubavne pjesme” s anakreontskim i antiklerikalnim prizvucima izazvale su “sablazan” u crkvenom i konzervativnom tisku, pa se Ostojić poslije potpuno kanio takve lirike.

mt4

Svojevrsni je puritanizam prisutan i kod prozaista realista, kada je riječ o ljubavnim sadržajima. Ipak, Ante Kovačić u romanu Baruničina ljubav (1877) uz središnji lik fatalne žene, grofice Sofije, veže dvije njezine ljubavne opcije; jedna je idealistička, a druga strasna, ljubavnička. Grofičino brakolomstvo uvjetovano je tjelesnom požudom, što je čvor fabule u romanu. Kovačićeva fatalna žena iz romana U registraturi, Laura, “hajdučica Lara”, iz strasti prema protagonistu Ivici Kičmanoviću ubit će svoju suparnicu Anicu i spriječiti čistu i idiličnu ljubav.

Nekoliko pripovijesti Josipa Kozarca, osobito Biser-Kata (1887) i Tena (1894), s protagonisticama u mjesnom koloritu slavonske ravni, usredotočene su u biti na tragične ljubavi dviju seoskih ljepotica, koje ne mogu zatomiti svoje tjelesne nagone, što ih dovodi u sukob sa sredinom. Erotski sastojci fabule, osobito one o Teni, višestrukoj ljubavnici, izazivali su zazor konzervativne kritike, pa je čak i naturalist Eugen Kumičić objavljujući Tenu u Domu i svietu, pošto ju je odbio Vienac, izbacio iz Kozarčeva teksta “preslobodne” scene.

Ivan Kozarac svojem je junaku Đuki Begoviću, iz istoimenog romana (1911), dao obilježja erotskog hedonizma. Eugen Kumičić pak u raspravi O romanu (1883), inačici Zolina spisa na istu temu, kao uzoran primjer opisa navodi erotski prizor iz Turgenjevljevih Proljetnih voda (Sanjin i Marija Nikolajevna). Još izrazitije nego u Kovačićevim romanima, u Kumičićevim se romanima preklapaju romantičarske manire s naturalističkim tendencijama: u romanu Olga i Lina (1881) stigmatizira se pokvarena Lina, a idealizira Olga, a u Gospođi Sabini (1883) raščlanjuje se moralno rastrojstvo zagrebačkoga građanskog društva. Oba teksta imaju dosta ljubavnih stranica s erotskim akcentima.

kop

Prevladavanje pedagoškoga i platonskog opisivanja ljubavi u hrvatskoj lirici dogodilo se na izmacima XIX. i na početku XX. st. u gibanjima moderne, koja je ponovno afirmirala ženu kao jedno od ishodišta estetizacije pjesničkih iskaza. Na prijelomnici su dva pjesnika: Mihovil Nikolić (Pjesme, 1898) i Milan Begović (Pjesme, 1896; Knjiga Boccadoro, 1900), čija poezija transponira signale erotičnosti i ljubavnog sladostrašća. U Nikolića su oni suzdržaniji (pjesme Undina, Cjelovi proljeća), dok je Begović dosta izravniji u pogledu ljubavnog hedonizma, počevši od Knjige Boccadoro. Kasnije, kad se oglašava u stihu, očitovat će i stanovit danuncijevski donjuanizam (Eva, Liddy, 1911).

U cijelom Begovićevu daljnjem književnom radu Eros je jedna od sila pokretnica ljudske egzistencije, koliko u pripovjednim djelima (novela Kvartet; roman Giga Barićeva, 1940), toliko i u glasovitim kazališnim tekstovima (Pustolov pred vratima, 1926). Begović je sa slikarom Milivojem Uzelcem načinio erotsku mapu Grčka proljeća, koja nije bila namijenjena objavljivanju jer bi u doba nastanka zasigurno bila tretirana kao pornografija. Mapu sa sedamnaest Begovićevih soneta i osamnaest Uzelčevih akvarela priredio je za tisak Tomislav Sabljak (Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 1984, 29–30). S Milanom Begovićem očevidno je prevladana askeza i uskrata erotike u hrvatskoj beletristici, uspostavljena u XIX. st. Znakovito je da je u sukobima tzv. mladih i starih s početka stoljeća erotika novoga knjiž. naraštaja bila predmetom osporavanja konzervativaca.

U XX. st. prema senzualnoj i tjelesnoj ljubavi općenito ima manje ograda kod književnika, što je u stanovitoj mjeri proširilo područje slobode. To se može nazrijeti već u pjesmama Vladimira Vidrića, gdje se neoklasicistički prizivlju rimski ljubavnici (Elij Glauko, Pomona, Bako vodi pjesmu…), drevni židovski prizori (Dva levita, Scherzo). Pjesma Strast završava stihom: “Ja hoću strast!” kao poentom suodnosa s “na svijetu najljepšim bićem”. Fran Galović proširio je erotizam modernističke lirike motivom istospolne žudnje (Antinojeva smrt).

Mirko Tomasović

LITERATURA:

M. Tomasović, Hrvatska galantna lirika u zapadnoeuropskom obzoru, u knj. Komparatističke i romanističke teme, Split 1993;

I. Mandić, Prijapov problem, Zagreb 1999; M. Zubak, Kratka osnova horvatsko-slavenskog bludopisanja, u knj. XXX–Files, Zagreb 2002.

IZVOR:
Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2. svezak, 2010. g.

Drugi dio članka, o erotici u hrvatskim književnim djelima od moderne do danas, pročitajte OVDJE.

Seksoteka

Projekt za relativizaciju i detabuizaciju seksualnosti nastao u veljači 2016. godine. Postojimo na Facebooku, Instagramu, Twitteru, YouTubeu, Google Plusu i Pinterestu. Za suradnju pišite nam na seksoteka@gmail.com