Janko Polić Kamov svojim zbirkama pjesama (Psovka, 1907; Ištipana hartija, 1907), dramama, novelama i osobito romanom Isušena kaljuža (pisanom 1906–09; objavljenom 1957) unosi posve nov duh u književni tretman erotizma: progovara o dotad tabuiranim temama poput homoseksualizma i incesta, zagovara odbacivanje građanskih konvencija u odnosima među spolovima. Zanimanje za opsceno, za patologiju erotizma unutar obitelji te inovativna, protoavangardistička pripovjedna tehnika učinili su ga piscem koji će u drugoj pol. XX. st. nadahnjivati mlađe hrvatske pisce i esejiste.

Erotizam je prisutan i u komedijama Petra Petrovića Pecije; njegove jednočinke (U naviljcima, 1916) onodobna je kritika optuživala za pornografiju. Za razliku od književno nepretencioznoga Pecije, sklonog lascivnoj ruralnoj lakrdiji, Josip Kosor sklon je modernijem iskazu i kad prikazuje seosku sredinu; u svojim dramama i romanima bavi se mračnim strastima i nagonskim sklopom likova u čijem životu i spolnost ima važnu, najčešće razornu ulogu.

1929. godine Miroslav Krleža je, osobito u prozi i dramama na prijelazu 20-ih u 30-e god. XX. st., donio niz ženskih likova snažno obilježenih erotičnošću (Marijana i Eva u Vučjaku, 1923; barunica Castelli u drami Gospoda Glembajevi, 1928; Bobočka u romanu Povratak Filipa Latinovicza, 1932; Olga Warroniggova u pripovijetci Sprovod u Teresienburgu, 1929. i dr.). Zanimljiv je i njegov prikaz ljubavne veze zrele žene i znatno mlađeg muškarca u romanu Zastave, tiskanom 60-ih god. XX. st. U romanima Međimurje (1923) i Majstor duša (1931) bivši svećenik Đuro Vilović bujnim, liriziranim oblikom naracije bavi se ljubavnim životom župnika koji zavodi seoske žene; erotizam je prikazan kao sila koja nadvladava i moralne  i religijske obzire.

U romanima Tuđa žena (1937) i Sam čovjek (1937) Ive Kozarčanina naglašena je i uloga erotizma u ljudskome životu, ali erotski užitak donosi samo kratkotrajno zadovoljstvo njegovim likovima koji su sudbinski osuđeni na samoću i negativne aspekte egzistencije. U svojim romanima koji se bave ruralnom sredinom, Mile Budak često je zaokupljen i motivima silovite, iskonske strastvenosti koja narušava moralni kodeks patrijarhalne zajednice. Osobito to dolazi do izražaja u romanu Musinka (1941), posvećenom temi ljubavnog trokuta.

Ljubavni odnosi likova u pravilu su u prvom planu romana Marije Jurić Zagorke, ali erotizam je uvijek naznačen diskretno, u skladu s građanskim konvencijama pristojnosti, te s naglaskom na osjećajnoj, a ne na tjelesnoj dimenziji. Za njezin je romaneskni i novinarski rad važan napor da ženski akteri ne budu samo puki, nesvjesni objekti, pa je feministička kritika potkraj XX. st. očitala u njezinoj prozi i rodnoemancipatorske elemente. To je još izrazitije u djelu bilingvalne književnice Zofke Kveder koja je pisala na slovenskom i hrvatskom jeziku.

Prvih nekoliko godina nakon II. svj. rata hrvatska književnost u znaku je revolucionarno-asketskog morala pa su ne samo puteno-erotski, već i ljubavni motivi bili proskribirani. Naglašena emocionalnost, pa i zaokupljenost ljubavnom tematikom, uz bujan pjesnički izričaj, razlog je zašto su prvu zbirku Vesne Parun Zore i vihori (1947) napali socrealistički kritičari. U sljedećim zbirkama senzualnost njezine poezije postaje još izrazitija, a u knjigama nastalima posljednjih godina pojavljuju se i elementi erotičke groteske i lascivnosti (Džepni kurcomlatić, 2000; Đoko i Đokonda, 2002; Prošireni kurcomlatić, 2005). Potisnuti erotizam važna je tema novela Ranka Marinkovića (Proze, 1948; Ruke, 1953); onemogućena ljubav, suprotstavljena dogmi, jedan je od tematskih aspekata njegove drame Glorija (1956), a u romanu Kiklop (1965) važnu ulogu imaju i erotski prizori, najčešće ispripovijedani iz ironijske vizure.

 

Krugovaški naraštaj pisaca u cjelini karakterizira slobodniji odnos prema erotizmu. Pedesetih godina XX. st., kad taj naraštaj stupa na književnu pozornicu, u njihovim knjigama zanimanje za erotizam – u skladu s tadašnjim društvenim normama – samo je diskretno naznačeno. Tek 60-ih, usporedno s tzv. seksualnom revolucijom u globalnim razmjerima, liberaliziraju se i domaći standardi u medijskom tretmanu erotike. Prevode se djela klasika erotske književnosti poput Henryja Millera; u njegovu su prevođenju i popularizaciji važnu ulogu imala dvojica krugovaša, Antun Šoljan i Ivan Kušan.

Početkom 70-ih godina u magazinu Start bila je popularna stalna rubrika erotske priče, gdje su se javljala i vrhunska imena hrvatske proze: Ivan Slamnig, Ivan Kušan, Antun Šoljan, Zvonimir Majdak, Pero Kvesić, Stjepan Čuić, Hrvoje Hitrec, Veljko Barbieri i dr. Među krugovaškim prozaistima erotizam je najizrazitije zastupljen u djelima Ivana Kušana, isprva kao sporedni tematski sloj u romanima Toranj (1970) i Naivci (1975), a potom kao dominantni u autobiografskoj erotsko-putopisnoj prozi Prerušeni prosjak (1986) i u konceptualnoj knjizi 100 najvećih rupa (1992), zasnovanoj na “dopisivanju” erotskih stranica u klasičnim djelima svjetske književnosti, pri čemu je autor pokazao i stilsku prilagodljivost i bujnu erotsku imaginaciju.

Erotizam je ostavio snažan biljeg i u prozi, pa i poeziji Antuna Šoljana, osobito u romanu Drugi ljudi na Mjesecu (1978). U romanu Godina noževa (1976) Vojislava Kuzmanovića glavni lik brutalnom seksualnošću lišenom ljubavi nastoji naći izlaz iz tjeskobnog stanja egzistencijalne osame. Među pjesnicima krugovaškog naraštaja erotski kompleks najistaknutiji je u Zvonimira Goloba, osobito potkraj 60-ih i ranih 70-ih godina, kad se bavio i erotskom fotografijom. Putopisi Saše Vereša iz arapskih zemalja posebno su zanimljivi jer se u njima mogu prepoznati diskretni nagovještaji homoseksualne emotivnosti.

Roman Alojza Majetića Čangi (1963) bio je predmet sudskog procesa zbog “pornografije i neispravnog prikazivanja omladine”. Odjek tog romana, koji radikalizira upotrebu urbanog žargona i tematiku života zagrebačkih “frajera”, nagoviještenu već krugovaškom prozom, potaknut će i Zvonimira Majdaka da 70-ih godina napiše niz hitova zasnovanih na književnoj matrici koju je Aleksandar Flaker nazvao proza u trapericama (mladi urbani marginalci, sleng, seks): Kužiš, stari moj (1970), Pazi, tako da ostanem nevina (1971), Marko na mukama (1977) i dr. Potkraj 80-ih Majdak je započeo pisati niz pornografskih romana pod pseudonimom Suzana Rog.

Branislav Glumac je u romanu Zagrepčanka (1974) modificirao matricu proze u trapericama utoliko što se u poziciji protagonista pojavljuje ženski lik: neprilagođena, buntovna i promiskuitetna djevojka Marijana; unatoč naoko hermetičnoj narativnoj tehnici, roman je doživio veliku popularnost. U pisanju erotske proze i poezije okušali su se Tito Bilopavlović i Tomislav Marijan Bilosnić. Erotizam je naglašen i u kasnim novelama Branka Belana, objavljivanima od kasnih 70-ih godina XX. st. u časopisu Sirius. Tomislav Sabljak je u svojemu Rječniku šatrovačkog govora (1981) posebnu pozornost posvetio obradbi leksema vezanih za sferu seksualnosti; i u njegovim novelama važna je uloga seksualnosti pa i opscenosti.

Iako naraštaj fantastičara, koji se prvim knjigama pojavljuje na književnoj sceni početkom 70-ih godina, u samom početku nije pokazivao preveliko zanimanje za erotiku, s vremenom će se neki od njih otvoriti i prema toj tematici, osobito Goran Tribuson u čijim knjigama nakon romana Snijeg u Heidelbergu (1980) erotski motivi imaju važno mjesto. Roman Povijest pornografije (1988) svojevrsna je generacijska ispovijest koja svjedoči o piščevu odrastanju i ulozi pornografije u muškoj inicijaciji. Veljko Barbieri se u Zatvoru od oleandrova lišća (1977) bavi temom ljubavnog trokuta, a u Odisejevu erotikonu (1984) oživljavanjem erotskih prizora na tragu klasične mitologije.

Pero Kvesić u zbirci priča Uvod u Peru K. (1975) opisuje zgode iz života zagrebačke mladeži, pri čemu i seksualnost ima važno mjesto. Ta vrsta tema u fokusu je njegove knjige Uspomene urednika erotskog magazina (2002). Milorad Stojević obrađuje u svojoj prozi, ali i u poeziji, često fantazmagorične erotske prizore kompleksno strukturiranim modernističkim izrazom (Primeri vežbanja ludila, 1981; Orgija za Madonu, 1986; Tatarski zajutrak, 2002). Erotski motivi obilježili su i znanstvenofantastični opus Predraga Raosa (napose Mayerling, 1996), a pogotovo su do izražaja došli u njegovim novelama koje često parodiraju pornografski žanr (Ta današnja smradež, 2002).

Erotizam kao petrarkistički ljubavni osjećaj, ali i kao tjelesna strast, prisutan je u pjesništvu Luke Paljetka (npr. pjesme u grafičkoj mapi Bacchanal, 2003, u suradnji s M. Vejzovićem), a posebno u njegovu romanu Skroviti vrt (2004), gdje u formi fingiranog dnevnika Cvijete Zuzorić prikazuje njezin intimni život i ljubavni hedonizam renesansnih aristokrata. U erotskom pjesništvu okušao se i T. Maroević (Sonetna struka, 1992).

Potkraj 70-ih godina pojavilo se i nekoliko spisateljica koje na slobodniji način tretiraju tematiku spolnosti: Dubravka Ugrešić (Život je bajka, 1983; Forsiranje romana reke, 1988; Muzej bezuvjetne predaje, 2002); Neda Miranda Blažević (Razglednica, 1979; Američka predigra, 1989). Slavenka Drakulić se u svim svojim romanima, pa i u feminističkoj esejistici, bavi ženskim odnosom prema tjelesnosti, a u romanu Božanska glad (1995) prikazuje pervertiranje erotske strasti: ljubavni kanibalizam.

Najizrazitiji erotski, pa čak i erotomanski opus, na tragu Georgesa Bataillea, u suvremenoj hrvatskoj književnosti ostvario je Milko Valent. Posebno ga zanimaju tabuirana područja seksualnosti: on tematizira incest, homoseksualnost, pedofiliju, erotski kanibalizam itd. Erotske motive obrađuje u svim žanrovima: u poeziji (Rupa nad rupama, 1988; Erektikon, 1990),  novelistici (Gorki deserti, 1984; Al-Gubbah, 1992), romanima (Clown, 1988; Fatalne žene plaču na kamionima, 2002), dramama (zbirke Bubnjevi i čipke, 2000; Zero: dramska trilogija, 2006; Kaos: dramska trilogija, 2008) te u esejistici (Carpe diem, 1979; Erotologike, 1988).

Fenomen erotizma sve češće se javlja i kao tema u tzv. ozbiljnoj književnoj periodici. U časopisu Gordogan od broja 2–3 god. 1979. uvedena je stalna rubrika Zabranjena mjesta hrvatske književnosti, u kojoj su predstavljana slabije poznata djela, uglavnom iz starije i usmene književnosti, svojedobno proskribirana zbog slobodnijeg tretmana spolnosti. Ta djela su u pravilu bila popraćena esejima poznatih književnika i teoretičara. Osamdesetih godina XX. st. važnu je ulogu u afirmaciji liberalnijeg odnosa prema erotici, pa i pornografiji, imao “magazin za kulturu i umjetnost ljubavi” Erotika, u kojemu su kao urednici radili afirmirani književnici Igor Mandić i Pero Kvesić. Unatoč dominantno trivijalno-pornografskom sadržaju, u magazinu su surađivali i poznati književnici, npr. Tomislav Sabljak i Zvonimir Majdak. Objavljivani su kritički i teoretski radovi o erotici i pornografiji: Igor Mandić je objavio niz feljtona i eseja o erotizmu koje je potom sabrao u knjigu Prijapov problem (1999), a Ivan Cesar objavio je esej o pornografiji kao žanru.

Među suradnicima časopisa Quorum, interes za fenomen erotizma, na tragu Charlesa Bukowskog, očitovao se u prozi Ede Popovića i Mate Bašića te u poeziji Miloša Đurđevića. Među piscima erotske književnosti koji se afirmiraju 90-ih godina i kasnije ističu se Borivoj Radaković (Sjaj epohe, 1990; Dvije: antologija lezbijske poezije, 1994; Porno, 2002; Virusi, 2005), Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu, 2000; Smrt djevojčice sa žigicama, 2002), Denis Peričić (Hrvatski psycho, 2003), Simo Mraović (Konstantin Bogobojazni, 2002), Lucija Stamać (Muke po Veneri, 2002; Labud, 2004; Mala sirena, 2004), Tarik Kulenović (Jeleni na kiši, 2003), Drago Glamuzina (Mesari, 2001; Tri, 2008), D. Orlić, S. Đurić, D. Ilinčić, D. Radić, S. Sagasta, V. Šimuničić i dr. Objavljeni su i izbori suvremene hrv. erotske književnosti: Libido (2002), zbirka kratkih priča pisaca većinom mlađe generacije, te XXX–Files, antologija hrv. erotske proze u kojoj su predstavljeni A. Majetić, I. Kušan, Z. Majdak, T. Sabljak, P. Kvesić, M. Valent, B. Radaković i P. Raos (2002).

Velimir Visković

IZVOR: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2. svezak, 2010. g.

Prvi dio članka, o erotici u hrvatskim književnim djelima od antike do moderne, pročitajte OVDJE.