Pišući 2009. godine svoj roman Žena robot, u jednom sam trenutku pomislila da su svi ljudi biseksualni. Tada sam imala 31 godinu. Na tu pomisao navelo me zadržavanje na poglavlju u kojem se glavni lik Eva posve slučajno nađe u one-night standu sa ženom.

Osim što mi je bilo vrlo uzbudljivo pisati o seksu dvije mlade žene, počela sam se pitati jesam li možda biseksualna i od kada to seže. Zanimljivo je da si nikad do tad nisam postavila to pitanje, a time ni ikad prije osvijestila svoju seksualnu orijentaciju. Do tada sam, naime, mislila da sam heteroseksualna jer je 99% ljudi oko mene bilo heteroseksualno ili se, barem, to podrazumijevalo.

Vratila sam se tako mislima nekoliko godina ranije, potom u kasnu i ranu mladost pa u adolescenciju pa u djetinjstvo. U svakom od tih razdoblja nalazila bih postojanje seksualne afekcije prema ženskom rodu: od seksi scena iz pojedinih filmova (domaćih i stranih) koje su me uzbuđivale, preko fotografija s golišavim ženama na koje sam povremeno masturbirala, do seksualno liberalnih starijih žena iz svakodnevice za koje sam se pitala kako izgledaju pri seksu s muškarcima.

Odmah da napomenem da me pritom nisu privlačile lezbijke, nego isključivo heteroseksualne žene. U isto su me vrijeme muškarci privlačili u većem postotku (moj omjer je oduvijek 20% : 80% u korist muškaraca), ali na seksi žene nikad nisam ostajala ravnodušnom i uvijek sam se voljela informirati o njima.

Kako sam, od malih nogu, prakticirala svoju biseksualnost? Tako što sam se, listajući u djetinjstvu mamine modne kataloge i časopise (Burmu, Svijet, Rakam, Praktičnu ženu) zaustavljala na stranicama na kojima su bili ženski modeli u donjem rublju. Ako bi rublje bilo prozirno i nazirale se ženske bradavice ili dlačice (da, hairy je tada bio u modi, za sve mlađe koji ovo čitaju :) ), uzbudila sam se do te mjere da sam na te žene masturbirala. Uopće se nisam zamarala je li to normalno ili nije. Nikad ni s kim o tome nisam razgovarala, misleći da to svi rade i da je ženama posve normalo uzbuđivati se na druge žene. Jedino što je bilo drukčije jest da nisam na to gledala kroz pojam/definiciju biseksualnosti, nego neke vrste izleta u nepoznato.

U ranoj pak mladosti, odrastajući uz seksualno liberalni MTV, uvidjela sam da se na razvijenom Zapadu žene u sve većem broju deklariraju kao biseksualke ili da, barem, sve više žena rođenih 70-ih i 80-ih priznaje da su se barem poljubile sa ženom. To je postajao sve veći “trend”, iako mi je bilo što s područja seksualnosti nezgrapno nazivati trendom jer sve postoji oduvijek, samo što se o svemu ne govori otvoreno.

Nedugo nakon toga uslijedio je famozni poljubac Madonne i Britney Spears na Video Music Awords 2003. godine o kojem je brujio svijet i koji je dokazao da poljubac heteroseksualki ili biseksualki više neće biti tabu. Nekoliko godina kasnije, konkretnije 2008., Katy Perry stekla je planetarnu slavu pjesmom I Kissed a Girl. Recite što želite, ali svijet je tada postao ljepše i pitomije mjesto.

Vratimo se 2009. godini. Kad sam se zapitala zašto imam potrebu u romanu pisati o biseksualnosti o kojoj gotovo nitko u hrvatskoj književnosti do tada nije pisao, shvatila sam da sam već nekoliko mjeseci zaljubljena u prijateljicu i da me ona uvelike inspirirala za jedan od ženskih likova koje sam kreirala. To mi je bilo prvi put u životu da sam se zaljubila u ženu, ne samo seksualno maštala o njoj. Prije toga uglavnom bih maštala o nepoznatim ženama s pornića ili o nekim celebrity ženama. Nikad to nije bio netko stvaran s kim sam se osobno družila.

Od kad sam shvatila da sam u nju zaljubljena, prestala sam ju gledati očima prijateljice i prvi put shvatila kako se osjećaju muškarci kad ih tjelesno privuče neka žena. Za mene je bio drukčiji osjećaj nego kad se zaljubim u muškarca. Nekako nježniji, usuđujem se reći i bliskiji. Gledala sam ju očima potencijalne ljubavnice. Razmišljala sam kako da joj se tjelesno svidim (jer intelektualna kemija je svakako postojala) i odvedem ju u krevet. Zamišljala sam što bih joj radila i na koji način, kako bi ona na to reagirala, bismo li poslije seksualnih seansi mogle razvijati prijateljstvo, vezu pa i iskrenu ljubav. Svaki od tih scenarija bio mi je moguć.

Kad danas razmišljam o tome što me je na njoj i zašto privuklo, dolazim do sljedećeg zaključka: bila je (i još je uvijek) natprosječno inteligentna, načitana, znatiželjna, vrckava, ženstvena i empatična. Usuđujem se reći da me inteligencijom premašuje pa mi je tim više bio veći izazov komunicirati s njom na svim razinama. Naravno da sam joj rekla da želim biti s njom. I naravno da je bila ugodno iznenađena. Ali naravno da se plašila to ostvariti. Možda dijelom zašto što je bila u vezi. Možda zato što je bila striktno heteroseksualna, iako u striknost tog pojma ne vjerujem, posebno kod žena.

Oni koji me prate na društvenim mrežama i u ponekom dosadašnjem javnom govoru, imali su prilike čuti ili pročitati da sam biseksualna. To sam prvi put javno priznala u srpnju prošle godine Facebook naslovnicom koju sam prekreirala iz jednog od najdražih mi filmova – The Lobster  te potvrdila u intervjuu za Playboy u ožujku ove godine.

Ne smatram da je moje priznanje nešto posebno, nego da je hrvatskom društvu potrebno dati do znanja da postoje biseksualne osobe koje se toga ne srame samo zato što odudaraju od većine. Nisam javno s tim izašla niti zato da se hvalim niti da nekome budem seksi. Netko je naprosto trebao biti prvi pa će time pokrenuti i ostale.

Pojam biseksualnosti Hrvatima je u praksi još uvijek prilično nepoznat jer je u društvu heteroseksualnost najučestalija i najprimjenjivija seksualna orijentacija (razlog zašto je tome tako pronađite u kršćanstvu). Kad temu biseksualnosti uzgred spomenem u društvu ili s nekim na kavi, ljudima je o tome uglavnom nelagodno razgovarati. Pogotovo ženama. No, baš kao i s otvorenim vezama, stvari se u našoj zemlji polako mijenjaju, posebno od strane generacije milenijalsa.

Osim što smatatram da je biseksualnost kod većine ljudi u svijetu nesvjesna, u Hrvatskoj ima premalo deklariranih biseksualaca i teško se odlučuju na vezu s osobama istog spola. Sve to nekako ostaje među 4 zida, isključivo u domeni seksualnosti. Nitko pritom ne gleda na ljubav. Ja sam u nekoliko ženskih osoba u svom životu zaista bila zaljubljena. Nisam željela samo vezu, nego ih i držati za ruku te s njima provoditi vrijeme, voljeti ih. Bitno mi je da volim biće, a ne njegov ili njezin spol. Bitno mi je da me voli biće, a ne njegov ili njezin spol.

Seksualno sam, naravno, bila sa ženom, ali ne onoliko često (niti s onim ženama) koliko sam htjela. Problem pri flertu sa ženama u Hrvatskoj je taj da ne samo da nisu otvorene prema vezama ili seksualnim iskustvima s osobama istog spola, nego si takvo što nisu osvijestile da žele, kamoli da bi u tome mogle uživati.

Dok sam od 2009. do 2016. godine radila u prosvjeti i na pripremama za državne mature, o svojoj se biseksualnosti nisam mogla izjašnjavati u javnosti, kamoli na radnom mjestu. Nije da sam to silno željela, ali je bilo nekoliko situacija kad se, tijekom nekih nastavnih jedinica, za to ukazala prilika. Ne bi mi smetalo da sam bila prva u nekoj školi koja se javno deklarirala biseksualnom, kako bi i učenici i školski kolege na takvo što u budućnosti gledali kao na nešto normalno te možda osvijestili da su i sami takvi. No, suzdržavala sam se. Zato se ne suzdržavam sada. Znam da će neki od mojih bivših učenika i učenica ovo čitati pa ih ovom prilikom pozdravljam.

U nastavnom planu i programu Zdravstvenog odgoja koji je trebao biti uveden u hrvatske škole nastavne godine 2014./2015., rasprava se vodila oko spornog dijela o homoseksualizmu kojim se nisu slagale konzervativnije struje u školskom sustavu. Te su strukture, od kad postoji hrvatska država (dakle već više od dva i pol desetljeća) dominantne. Biseksualnost pak se, u tom kontekstu, nije ni spomenula pa nije mogla ni postati sporna.

Sjećam se da, kad bih s učenicima u višim razredima srednjih škola, obrađivala francuske simboliste i kad bi u udžbenicima bila spomenuta ljubavna veza Paula Verlaina i Arthura Rimbauda, uvijek sam se sudržavala da ne spomenem da je, osim homoseksualne, i biseksualna veza nešto što bi se trebalo tolerirati u društvu kao opcija. To je bila nemoguća misija jer je većina učenika (uglavnom muških) homoseksualizam osuđivala ili se pravila da to ne postoji.

Dok je muškarcima mogućnost da su sve žene biseksualne prilično zanimljiva i napaljujuća, ženama ne samo da nije napaljujuća činjenica da su svi muškarci biseksualni, nego ih pretjerano ne interesira to da bi ih mogla privući neka žena. Žene u Hrvatskoj si ne dopuštaju biti biseksualne.

Kad sam na Facebook zidu, u jednoj od privatnih objava 2012. godine, napisala da smatram da smo svi biseksualni, prijatelj mi je skrenuo pozornost da je to odavno ustvrdio Alfred Kinsey. To me razveselilo iz dva razloga – najprije zato što u svijetu postoji osoba koja razmišlja kao ja, a potom zato što se radi o svjetski priznatom stručnjaku i pioniru na području seksologije.

Otkrit ću vam zanimljivu tajnu. Najljepša sporedna stvar kod biseksualnosti je kad pored vas i vašeg dečka prođe lijepa žena. Za njom se ne okreće samo on, nego i vi. Zar nije ugodno gledati lijepu žensku guzu ili skladno građene grudi? Nadalje, ako vaš muškarac poželi maštati o nekoj ženi, to saznanje može i vas napaliti. Meni su, iz nekog čudnog razloga, sve žene koje su palile moje muškarce, unatoč tome što nisu nužno bile moji tipovi žena, također bile privlačne. Ako bi mi ispričali neka seksualna iskustva sa svojim bivšim djevojkama (na moj prijedlog, naravno), o tome smo rado maštali tijekom seksa, a nerijetko sam njihove seksualne seanse i sama projicirala prilikom masturbacije.

Ako se pitate kakva je moja idealna žena, ima između 27 i 35 godina. Nikad me nisu privlačile mlađe od 27 godina jer smatram da je rijetko koja do tih godina potpuno osvijestila svoju seksualnost (uključujući mene samu), o čemu ću pisati u jednoj od budućih kolumni. Od žena pak starijih od 35, uvijek bih mogla biti s nekim poput Robin Wright koja je užasno seksi i u 50-ima.

Volim inteligentne žene iz kojih zrači seksipil. Ako su ujedno sigurne u sebe, izgled mi nije toliko važan. Osim Robin Wright, trenutno su mi seksi Amber Heard, Bella Hadid, Megan Fox, Gwyneth Paltrow, Maggie Gyllenhaal, Alessanda Ambrosio, Blake Lively, Adriana Lima te jedna i neponovljiva Angelina Jolie kojoj bih, zbog njezinog savršenog lica i dirty minda danima mogla biti robinja ili sluga radeći joj sve što poželi. Ako mi je netko od javnih ženskih osoba pomogao osloboditi seksipil u mladosti, onda je to svakako bila Angelina, kako svojim filmovima, tako i javnim istupima i lifestyleom.

Naravno da i u Hrvatskoj ima žena koje su mi privlačne i s kojima bih rado imala seksualno iskustvo pa čak i vezu. Prve koje mi padaju na pamet su Nataša Janjić, Zrinka Cvitešić i Bojana Gregorić. No, nikako ne mogu ne spomenuti i jednu od najljepših i najseksi žena u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a to je Doris Dragović – žena koja je na vrhuncu karijere elegancijom, tijelom, prekrasnim licem i seksipilom mogla parirati najljepšim ženama svijeta. Ostala je seksi do danas.

Vratimo se na moju idealnu. Važno mi je da je visoka oko 1.70 cm, boja razigranih i znatiželjnih očiju mi je nevažna, kosa poluduga ili duga. Preferiram tamnokose žene, ali ponekad se dogodi da mi je seksi i plavuša. Tvrda guza, sise čvrsta dvojka ili trojka, dobro građene noge, punije usne, naglašeniji libido i ono najvažnije – da je dama u svakom trenutku. Kod žena volim sofisticiranost.

Takvu ženu opisala sam u kratkom erotskom djelu tijekom studiranja. Stoga, ako vam se čita moja priča o seksu sa ženom prije nego što dobijete priliku pročitati moj roman koji će uskoro ugledati svjetlo dana u papirnatom izdanju, evo je na ovom linku.

Za kraj ću samo napisati da naša seksualna orijentacija ne određuje ni kakva smo osoba ni jesmo li sretni ni jesmo li seksualno ispunjeni. Ne mislim da je biseksualnost ni po čemu bolja od heteroseksualnosti i homoseksualnosti. Sve je ispravno i sve je ljudski, dok ste god iskreni prema sebi i ljudima oko sebe.

 

U seksualnoj iskrenosti s vama,
Marina :)