Uglednom sveučilišnom profesoru poput njega uistinu nije bilo mjesto na studentskom tulumu gdje se nalazio okružen znatno mlađim ljudima. Veći dio vremena kimao je glavom tijekom razgovora o glazbi koju ne sluša i ne razumije te uljudno odbijao dvolitrenke bambusa i smotuljke jointa koji su kružili od ruke do ruke. Bolno je bio svjestan činjenice da ovamo ne pripada, no koje su mu bile alternativne opcije? Mogao je ostati kod kuće i praviti se da radi na svojoj karijeri, surfajući internetom u potrazi za znanstvenim člankom koji već nije otkrio netko od kolega te ga “kompilirao” u svom radu. To surfanje bi neminovno završilo na mrežnim stranicama kao što su Naughty Bookworms i Sexy Nerds, a na ovom tulumu barem može dio svojih fantazija, vezanih uz studentice, gledati uživo, umjesto na ekranu.

Studentice. Tko bi im odolio? Već više od dva desetljeća, otkad je preuzeo katedru na fakultetu, opsjednut je studenticama koje mu dolaze na predavanja. Sve su mu drage. Podjednako ga privlače one štreberskog tipa s naočalima debelih okvira, u pletenim džemperima i trapericama, kao i alternativke u polupodrapanoj odjeći s egzotičnim frizurama, a da ne spominje takozvane “šminkerice” s dekolteima koji ne ostavljaju puno prostora mašti, i ultrakratkim suknjama ispod kojih se naziru butine. Bezbroj puta je masturbirao na svoju najdražu fantaziju kako neka od njih dolazi nespremna na usmeni dio ispita u njegov kabinet pa zamuckuje gradivo, a kada joj on saopći da je ruši, ona se baca na koljena i kroz plač mu govori da bi učinila sve, ali baš SVE ako joj se smiluje i dâ prolaznu ocjenu. I naravno, on u snu pristaje na to SVE.

Večeras tako promatra brojne “kolegice” na tulumu pospremajući u mentalnu mapu obrise njihovih oblina, oblizivanje njihovih usana i sve ostale vizualne senzacije koje će kasnije, u trenucima osame, moći izvaditi iz sjećanja i koristiti tijekom igranja sa samim sobom.

Na tulum ga je pozvala studentica Marta kojoj je on mentor na postdiplomskom studiju. Marta je zgođušna, ambiciozna djevojka iz manjeg mjesta kraj Osijeka. Osrednje visine, duge smeđe kose i zaraznog smijeha, Marta je popularna u društvu jer kod sebe, u iznajmljenoj kući nedaleko fakulteta, često organizira tulume. Tako je jučer, na konzultacijama, ovlaš spomenula profesoru da bi morala ranije krenuti jer mora obaviti shopping za tulum, usput ga, više iz šale, pozvavši da im se pridruži. Isprva se zbunila kad je on rekao da bi volio doći te zatim odmah dodao da mu tamo ipak vjerojatno nije mjesto, no brzo je reagirala i počela ga nagovarati. Dok se njoj činilo da bi to bila sjajna fora i da bi osvježilo tulum, u njegovoj glavi rojile su se drugačije misli. Uostalom, zašto ne bi došao? Nije bio oženjen niti u vezi, još nije navršio pedesetu godinu, a neki od studenata na postdiplomskom ionako su bili tek petnaestak godina mlađi od njega.

I tako, evo ga večeras okruženog mladima koji mu povremeno prilaze upućujući mu pokoju kurtoaznu rečenicu, no veći dio vremena ga oprezno izbjegavaju, doživljavajući ga tek kao egzotičnu dekoraciju čiju prisutnost će sutra moći ismijavati u studentskom kafiću. Marta je bila posebno ponosna zbog njegove prisutnosti i nejedanput mu se objesila oko vrata ili mu pripita sjela u krilo da pokaže drugima koliko je prisna sa svojim mentorom. Takvi trenuci bili su popraćeni njegovim zbunjenim pogledima i grohotnim smijehom ostalih kolega studenata. Usprkos toj zbunjenosti, jedan bitan dio njegove anatomije pozitivno je reagirao na Martino zadirkivanje pa je veći dio vremena morao sjediti prekriženih nogu kako bi prikrio tu činjenicu.

Kako je zora bivala sve bliža, tako se i veselo društvo polako osipalo. Neki su odlazili sami, oni sretniji u parovima, a većina ekipe u grupicama od četiri do pet, ovisno o veličini automobila u koji bi se natrpali. Marta je posljednih sat vremena spavala sklupčana na kauču u dnevnoj sobi, a do nje je sjedila Anita, njena vršnjakinja i susjeda koja je zbunjeno pogledavala profesora koji je posljednji ostao na tulumu.

“Hm, hoćete li vi… skoro?” upitala je nesigurno.

“Mislio sam ostati pomoći počistiti. Naravno, ako vam treba pomoć”, ljubazno joj odgovori profesor.

“O, pa nisam ja mislila čistiti. Samo mi je, nekako, glupo otići dok ste vi još ovdje.”

“A, to! Ma, ne brinite, Marta i ja smo si… kako da kažem… svoji”, uz osmijeh joj kaže.

Anita ga zbunjeno pogleda.

“Nije mi ništa spominjala.”

“Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu…”, šeretski otpjeva i namigne Aniti koja se kiselo nasmiješi pa razmisli sekundu-dvije te se zatim nevoljko uputi prema izlaznim vratima.

Nakon što je izašla, profesor priđe prozoru i počne promatrati ulicu. Uskoro ugleda Anitu koja prelazi na drugu stranu i prilazi ulaznim vratima haustora. Prije nego što je dohvatila kvaku, još jednom se osvrnula prema Martinoj kući, a profesor joj, uhvativši njen pogled, veselo mahne sa širokim smiješkom na licu. Anita uzvrati mahanje, ali ne i osmijeh pa zatim uđe u svoj haustor. Nestade smiješka s profesorovog lica. Navuče zastore te se okrene prema Martinom sklupčanom tijelu.

Dobar ukus nalaže da ovdje prekinem s pričom te prepustim čitateljevoj mašti neopisivo gnjusno iskorištavanje položaja koje je uslijedilo te stoga upozoravam osjetljivije među vama da se zaustave. No, zbog urođene istinoljubivosti i zbog znatiželje neosjetljivijeg te, štoviše, perverznijeg dijela čitateljstva koje je ionako u većini, s gađenjem nastavljam pisati sljedeće redove. Drag mi je profesor, ali draža mi je istina!

Profesor je prvo odmjerio Martino tijelo od glave, nevidljive zbog razbarušene frizure, do visoke pete. Krenuo je odozdola, najprije joj oslobodivši stopala iz štikli koje joj ionako nisu pristajale. Marta je bila više girl next door tip djevojke, a ne neka femme fatale kakvu je večeras pokušavala izigravati. Očiti utjecaj alkohola, kao i provincijalni kompleks, djelovali su negativno na nju te se pokušavala u glamuru nadmetati sa zagrebačkim šminkericama, a to je bitka u kojoj gubi i prije samog početka. Te izvještačene zagrebačke frajle već stoljećima su gradile i izgradile svoj lažni mitteleuropski hoch stil koji su genetski naslijedile od majki i baka. Stil je to koji potkrada pomalo od svega sa svih važnijih svjetskih modnih pista, stvarajući jedinstveni postmodernistički mischung koji, doduše, izaziva podsmijeh u većim metropolama, no ipak postavlja ljestvicu modnog standarda u ovoj balkanskoj vukojebini. Stoga je profesor, iz samilosti, odlučio s Marte smjesta skinuti te smiješne krpice te joj tako omogućiti da zasja u čitavoj svojoj prirodnoj ljepoti.

Uske traperice je, za sada, preskočio jer iz iskustva zna koliko je s njima natezanja pa je profesorski pedantno pristupio otkopčavanju gornjeg dijela njenog kostimića. Progutao je knedlu ugledavši njen obični, bijeli pamučni grudnjak. Zbunila ga je ta jednostavnost. Ispod pomno urađene lažno glamurozne fasade odjednom je provirio znatno uzbudljiviji komadić životnosti dodatno garniran virenjem komadića žice ispod lijeve sise. O, kad bi žene samo znale koliko pravi muškarci preferiraju ovakvu jednostavnost u odnosu na izvještačenost kakvu diktiraju ženski časopisi!

Još uvijek zadivljen, profesor nježno otkopča grudnjak pa ga nježno svuče s Marte te oslobodi njenu bujnu raskoš. Zdrave, snažne, bijele seljačke sise trenutno ga ostave bez daha. Oblik i tekstura tih grudi bili su toliko savršeni da je čak i zadrti ateist poput njega gotovo povjerovao u mogućnost postojanja više sile koja bi stvorila ovakvo savršenstvo. Proces evolucije naprosto nije mogao stvoriti takvo što. No, ta teološka dvojba potrajala je tek sekundu-dvije, te su mu se misli brzo vratile svjetovnim brigama.

Nježno je obuhvatio bližu sisu. Oblio ga je užitak kada je osjetio kako mu sjeda u dlan. Kažiprstom je lagano prešao preko tamne, tvrde bradavice koja je stršala poput svjetionika na vrhu ljupkog brdašca. Nisu to bile neke divovske sisurine, ali njena solidna trojkica ispunila mu je dlanove, dok je njihova čvrstoća jasno otkrivala njihovu mladost i usčuvanost – kvalitete koje je posebno cijenio.

Spuštao se dlanom preko njenog sportski oblikovanog trbuščića, osjetivši pod prstima meko paperje dlačica, sve dok nije došao do mrskih traperica. Koliko bi mu život bio lakši da je Marta večeras odlučila biti u haljini.

“Ono za što se treba dodatno potruditi, uvijek je nekako slađe na kraju”, zaključi logično profesor pa pristupi otkopčavanju sa smiješkom, primjetivši kako izviruju jednostavne, roze gaćice. Prevrnuo je Martu na bok pa malo jače povukao traperice naniže, da bi je zatim položio natrag na leđa te svukao traperice sve do gležnjeva. Ona se malo promeškoljila, namrštila na trenutak pa zatim ponovo umirila, blago raširivši noge u potrazi za ugodnijim položajem.

Neko vrijeme je samo uživao mazeći pogledom to ispruženo mlado tijelo ispred sebe. Bio je bolno svjestan činjenice da je ovo što čini kažnjivo, no čitav taj proces mu se u isto vrijeme činio toliko prirodnim i logičnim da se odlučio ne opterećivati nametnutim moralom. Godinama je radio necijenjeni, potplaćeni posao sveučilišnog profesora izložen podsmjehu nadređenih, zavisti kolega i nezainteresiranosti studenata. Ako je sada došao trenutak da sve to naplati s kamatama, neće dvojiti ni sekunde.

Ohrabren takvim razmišljanjem, posegnuo je za rubovima njenih gaćica te ih oprezno povukao prema dolje. Dok ih je svlačio, pogled nije mogao skinuti s njene nabubrele pičkice, obrijane vjerojatno netom pred početak tuluma. Tko zna za kojeg nezahvalnog idiota ju je tako lijepo uredila, za kojeg samodopadnog klinca koji ne zna cijeniti takve geste, već mu je vjerojatno večeras primarno na pameti bilo napiti se i komentirati neku besmislenu nogometnu utakmicu? Srećom po Martu, njega nisu zanimale takve banalnosti.

Lagano je prstima razmaknuo njene usmine te se približio licem i duboko udahnuo. Miris vagine ispunio mu je nosnice, taj drevni afrodizijak koji od zore čovječanstva naovamo neodoljivo privlači muškarce tjerajući ih da izgube razum te da, u takvom polusvjesnom stanju, ispune svoju demografsku obvezu produženja vrste.

Nije se više mogao suzdržavati te je, obrnuto propocionalno u odnosu na usporeni ritual skidanja Martinine odjeće, svukao donji dio svoje odjeće i isukao van svoje ljubavno koplje. (Svjestan sam toga da bi izrazi “penis”, “kurac” ili “kita” ovdje bolje “legli” i zvučali manje patetično, ali namjerno koristim bojnu metaforu zbog osjećaja koji su preplavili profesora u tom trenutku.) Zatomivši u sebi sve potencijalne moralne dvojbe, profesor se nadvio nad Martom i nespretno joj ugurao batinu među noge. Nije bila baš sasvim podatna pa je prekasno zaključio da ju je trebao prethodno prstima nadražiti do željenog stupnja vlage, ali kasno je plakati nad (ne)prolivenim mlijekom. Razum je ionako već bio isključen i prirodni instinkti radili su svoje. Ulazio je u nju lagano ubrzavajućim ritmom, dok su mu kroz hipotalamus prolazile mentalno pohranjene sličice studentica: dekoltei, sise, guzice, obline, usne, camel toes, minice, noge, najlonke, stopala…

Sve se to zajedno spojilo u jedan ogromni prasak koji je curio iz njega prvo u nju, a zatim, nakon što se nespretno podigao uz pomoć jedne ruke dok je druga čvrsto držala njegov kurac, po njenom trbuhu slijevajući se na ofucani, podstanarski kauč. Istresao je iz sebe godine frustracija, suzdržavanja i mučenja te se konačno mogao opustiti i leći pored nje na dugi, zasluženi počinak.

Sutra? Sutra ne postoji.

Mario Kovač

(2017.)

O autoru: Mario Kovač je kazališni i filmski redatelj, glumac, skladatelj, scenograf, dramaturg. Sudjelovao je u stvaranju čitavog niza amaterskih predstava i performansa. Djeluje i kao dramski pedagog te voditelj brojnih dramskih radionica. Organizira glazbene slušaonice, filmske projekcije, književne i poetske večeri, DJ nastupe, izložbe, modne revije i još štošta u mnogim zagrebačkim klubovima, uz gostovanja širom Europe.