Otvorena veza. Sintagma o kojoj se posljednjih godinu dana sve više piše u hrvatskim medijima. Jedna sam od prvih koji su imenom i prezimenom otvorili javni diskurz o toj temi. Pozitivan stav o otvorenim vezama svojedobno sam iznijela u intervjuu za Nacional te u intervjuu za portal NG Buntovnici.

Tema mi je vrlo poznata, ali je toliko slabo elaborirana kvalitetnom literaturom i medijskim člancima, da ne znam odakle da počnem. Osjećam da će ova i sljedeća kolumna biti opširne u obradi te tematike, ali neka. Edukacija je nužna, čak ne zato što mislim da otvorenu vezu želi isprobati sve više ljudi, nego zato što smatram da ima previše krivih interpretacija tog pojma, definicije, opisa i primjera.

Zašto je tome tako? Zato što je vrlo malo ljudi koji takvu vezu prakticiraju. Kad o tome pišu i raspravljaju oni koji u njoj nikad nisu i ne bi bili, to me pomalo zbunjuje jer u njihovim promišljanjima ima dosta nelogičnosti. Zamislite da članak o iskustvu vožnje aviona MiG piše osoba koja ga nikad nije vozila ili da o nekom jelu piše kuhar koji ga nikad nije skuhao. Tako, otprilike, doživljavam kad o otvorenoj vezi (ili braku) piše netko tko ju ne podržava i nikad se nije našao u njoj. Zašto se igramo tuđim osjećajima te ismijavamo lifestyle koji nikome ne šteti (osim svjetonazorima koje stoljećima pred nas stavlja Crkva), ne zadirući ni u čije osobne slobode?

Osvrnut ću se na mitove o otvorenim vezama koje, na žalost, neki mediji plasiraju, u nadi da će prestati na vrijeme, dok čitatelje još više ne zbunimo. Članci se ne pišu da bi se obradile pomodne teme, nego da bi se čitateljima dale korisne informacije. Tako sam, barem ja, oduvijek gledala na javno pisanje i djelovanje, poglavito uredničko-novinarsko. Seksoteci nije cilj ikome oponirati iz želje za medijskom pompom, kamoli stvarati neprijatelje, nego pružiti kulturan i logičan javni dijalog pri kojem ćemo slušati (i čuti) jedni druge, međusobno učiti te stvarati tolerantnije i sretnije društvo. U toj namjeri osjećam se odgovornom reagirati na netočno iznesene navode o pojavama i temama u vezi seksualnosti.

Prije oko mjesec dana naišla sam na članak portala Buro 24/7.hr o otvorenim vezama koji me nelogičnim navodima ponukao da počnem pisati vlastiti. Iako od samih početaka podržavam taj portal i rado ga čitam, apeliram da ubuduće ne pišu članke temeljene na anonimnim izjavama iz područja seksualnosti. Također, prije tjedan dana poznanik me pitao znam li nekoga tko ima otvorenu vezu i tko bi dao anonimnu izjavu novinarki iz nekog drugog medija za njezin članak. Pa se zapitah zašto ljudi imaju potrebu pisati o nečem tako delikatnom ako moraju nalaziti svjedoke za anonimne izjave. Napisala sam poznaniku da novinarki mogu sama dati izjavu ne skrivajući svoj identitet. Za sad mi se nije javila. Poruka svim istraživačkim novinarima i onima koji žele pisati o seksualnosti – pišite o onome što vam je poznato i što vas silno zanima pa ćete puno lakše dolaziti do željenih informacija.

Nepotpisanim člancima, što gore spomenuti članak nije, ali kakvih u hrvatskim medijima ima mnogo, poglavito iz područja lifestylea i seksualnosti, ne mijenjaju se stvari. Moderan čitatelj zaslužuje punu informaciju da bi izvukao korist iz teksta. Ne možete očekivati da će vam publika vjerovati ako čvrsto ne stojite iza svog teksta ili ako ne objavljujete identitete osoba koje u njemu sudjeluju. Također ne možete educirati parafraziranjem nepotpisanih neznanstvenih tekstova. Tabui se ne ruše anonimnošću, a promjene se ne događaju poluistinama. Barem ne u 21. stoljeću. Čak štoviše, jedna sam od onih koji ne čitaju ništa anonimno ili pod inicijalima, kamoli takvo što shvaćaju ozbiljno. Ovom prilikom, stoga, pozivam čitatelje da nepotpisane članke o seksualnosti ne smatraju relevantnima jer nisu koristan ni vjerodostojan izvor informacija.

Prvi i osnovni uvjet pri stvaranju Seksoteke bio mi je da pišemo pod punim imenom i prezimenom te pozivamo naše pratitelje da u komentarima na društvenim mrežama čine isto. Živimo ono što pišemo i stojimo iza vlastitih riječi. Po tome se Seksoteka razlikuje od većine hrvatskih medija koji se pokušavaju uhvatiti u koštac s nečim tako složenim kao što je ljudska seksualnost.

Osvrnimo se sada na spomenuti članak. Za autoricu teksta otvorena veza je biti “s više osoba u isto vrijeme”. Otvorena veza ne znači biti s dvije ili više osoba u isto vrijeme, nego prvenstveno imati slobodu učiniti nešto seksualno s nekim tko nije nužno naš partner, a da pritom ne budemo kažnjeni za taj čin. To ujedno ne znači da ćemo to i učiniti. Ako i hoćemo, možda ćemo učiniti samo jednom, a možda ćemo to raditi na godišnjoj, mjesečnoj ili tjednoj razini. Sve ovisi o našim potrebama koje ne možemo znati unaprijed.

Ako pak je autorica pritom mislila na to da se s više osoba bude u stvarnom vremenu, to je još netočnije. Biti s više osoba u isto vrijeme bila bi definicija swinganja ili grupnog seksa. Otvorena veza najčešće ne podrazumijeva prisustvo našeg partnera pri seksu koji imamo s drugom osobom (to bi bio threesome), ali svakako uključuje komunikaciju prije ili poslije toga ako ju ijedan od partnera želi kao svojevrsni začin za međusobno napaljivanje ili nešto drugo. Ljudima je često teško shvatiti da neke od nas uzbuđuje činjenica da je naš partner nekome bio izvor zadovoljstva jer ga time i sami gledamo novim očima.

Osobno sam dokaz da otvorena veza i swing nisu sinonimi. Dok me swing trenutno nimalo ne zanima jer sam, spletom okolnosti, pristalica neparnih brojeva (svega nepovezanog s parovima, osim isključivo gledanja), otvorena veza mi je ultimativni oblik veze kakvu želim. To, naravno, ne znači da išta od navedenog imam ili prakticiram, nego da tome težim i da me to uzbuđuje. Također ne znači da se moje mišljenje neće ubrzo promijeniti; u životu, naime, imam različite faze, družim se s različitim ljudima i na temelju različitih iskustava mijenjam mišljenja i izgrađujem se.

Dalje autorica piše da je “upravo otvorena veza idealna za partnere koji gaje iskrene osjećaje jedno prema drugome, ali još uvijek smatraju da nije došlo ono pravo vrijeme za vezivanje”, nazivajući ju “fazom odnosa prije pravog vezivanja”. Opet krivo. Prava otvorena veza ili brak je isključivo finalna faza svake veze. Ona je nadgradnja i poklon dvoje zrelih ljudi jedno drugome, a ne preispitivanje. Ona podrazumijeva seksualno iskusne jedinke koje znaju što žele i daju si slobodu da to i uzmu, a da pritom ta seksualna ekskluzivnost nipošto ne utječe na njihov emocionalno-duhovni odnos.

Obje osobe u otvorenoj vezi trebaju itekako biti sigurne tko su i tko je njihov partner, koliko vole sebe i koliko vole partnera. Ako ta svijest ne postoji, otvorena veza ili otvoreni brak nema smisla. Ukoliko pak to rade osobe koje ne znaju što žele i nisu spremne ući u ozbiljniju, emotivno angažiraniju vezu, utoliko se to ne naziva otvorenom vezom, nego željom za eksperimentiranjem iz znatiželje, nedovoljno znanja i iskustva.

Sljedeće što autorica članka tvrdi jest da je “otvorena veza zapravo postala suvremena inačica monogamne veze” te da postaje “sve prisutnijim odnosom u našem društvu”. Na koje društvo autorica misli? Svjetsko ili hrvatsko? Piše kao da osobno poznaje desetke parova koji su u takvom odnosu. Osobno ih poznajem samo tri, a vrlo mnogo komuniciram s ljudima o seksualnosti. Otvorena veza u Hrvatskoj niti se prakticira više nego pred 10-20 godina, niti o njoj više ljudi razgovara. U striktno zapadnom svijetu možda jest tako, ali Hrvatska je daleko od toga kad je seksualnost u pitanju. To, naravno, ne znači da se kroz koju godinu stanje neće promijeniti.

Autorica dalje piše: “I dok s jedne strane i dalje imate skupinu ljudi koja će vam odmah reći kako su upravo u toj domeni jako konzervativni i da ih takav tip veze i odnosa ne interesira jer da to načelno smatraju prevarom, drugi će pak odmah konstatirati i odlučno naglasiti kako jako vole slobodu u vezi.” Nisam sigurna postoje li glede toga samo dvije skupine ljudi s tako striktno opozicionim stavovima. Također nisam sigurna da onih koji trebaju slobodu ima otprilike jednako kao onih koji ju ne trebaju. Te su stvari prilično delikatne i vrlo individualne. Za otvorenu vezu opredjeljuje se vrlo mali postotak ljudi, kako u prošlosti, tako i danas. Također, s jednim ćete partnerom takvu vezu poželjeti, dok s drugim nećete, čemu osobno svjedočim. Zašto se svrstavati u ijednu od dvije skupine i ne dopustiti si da se razvijate i mijenjate, zajedno sa svojom seksualnosti?

Jedno sam vrijeme mislila da urbanost, obrazovanost i visina IQ-a igraju važnu ulogu za prakticiranje otvorene veze, ali uvjerila sam se da nije tako jer sam upoznala ljude sa srednjom i nižom stručnom spremom iz ruralnih sredina koji godinama uspješno prakticiraju takav oblik veze.

Dalje u tekstu imamo: “Onda se navodi uzbuđenje u smislu da nikada nećete dosaditi jedno drugome.” Netočno. Partner nam može dosaditi neovisno o tome imamo li pored njega nekog drugog ili nemamo pa to ne ovisi o drugima, nego o samom partneru. Takve se stvari događaju zbog nedostatka komunikacije, ponekad i iz neobjašnjivih razloga (vjerojatno zato što se ljudi promijene), a rjeđe zbog drugih seksualnih partnera koje imamo.

Zasićenja su normalna pojava u svemu što konstantno konzumiramo i radimo. Da svaki dan oblačimo iste hlače, dosadile bi nam. Jednako kao što bi nam dosadio partner s kojim vodimo ljubav 10 i više godina, makar bio najsavršeniji ljubavnik kojeg smo ikad imali. Mudar čovjek jednom je rekao, parafrazirat ću: “Ako sve dane u tjednu jedete srdele, za vikend ćete poželjeti kavijar. No, paradoks je u tome što ako sve dane u tjednu jedete kavijar, budite sigurni da ćete ponekad za vikend poželjeti srdele.” To je ljudski i ne treba se praviti da je drugačije. Pitanje je samo prema kome usmjeriti seksualnu energiju kad poželimo promjenu i kad nas partner prestane uzbuđivati kao i prije. Ako i nađemo nekoga tko će to nadomjestiti, važno je znati da seksualna veza s drugima ne mijenja nužno seksualnu vezu s partnerom.

“Iako je u otvorenoj vezi dopušteno sve…” – piše autorica. To nije jasno definirano kod otvorenih veza. Uopće ne mora nužno biti sve dopušteno. Ponekad ni mi sami (neovisno o našem partneru) ne želimo sve. Jednom prilikom mi je posljednji partner “dopustio” da odem prijatelju koji me je u to vrijeme seksualno uzbuđivao. (Želim usput spomenuti da mi je glagol “dopustiti” mrzak jer se, neovisno o ičijem dopuštenju, oduvijek smatram slobodnom napraviti ono što želim.) Gledala sam ga kako masturbira, što je iznimno palilo i njega i mene. Nisam htjela da me dira niti sam dirala ja njega jer mi je kranji cilj bio imati vizualni materijal za nadolazeće masturbacije. To je bio najslobodniji “izlet” kojeg mi je partner “dopustio” u prošloj vezi. To je ujedno i jedan od razloga zašto ta veza nosi pridjev – prošla, s naglaskom da je bila lijepa i da smo prijatelji do danas.

Dalje autorica tvrdi da se „zna dogoditi da jedna strana forsira otvorenu vezu dok je u pozadini čista tendencija prema preljubu i neka vrsta životne neispunjenosti i premalo toga iskušano u seksualnom životu.“ To s neiskustvom i premalo iskušanog u ljubavnom životu ne razumijem. Ne bi li osoba koja nema seksualno iskustvo, a želi ga imati, trebala biti slobodna i ne vezivati se? Zašto s njom uopće ulaziti u vezu, osim ako ste emotivni mazohist?

S obzirom na to da u otvorenoj vezi osoba o svemu može razgovarati s partnerom, tada ta ista osoba nema potrebu za preljubom jer za to ne bi trebala niti pitati partnera. Životnu neispunjenost također ne mogu povezati s ljudima u otvorenim vezama. Ono što ih razlikuje od većine jest veća želja za seksualnim upoznavanjem novih ljudi. Kao što neki vole putovati i istraživati, tako postoje oni koji vole istraživati u seksu.

Na kraju članka autorica citira anonimnu osobu koja je bila u otvorenoj vezi: “Realno, ako niste u stanju podnijeti da netko drugi može biti s vašim partnerom, ne prihvaćajte ponudu poznatu kao otvorena veza. Izgubit ćete svoj ponos i mir. Svog partnera nećete zadržati time što ćete mu dozvoliti da radi što god želi. To je kao da hranite psa dok vas grize.“ Kao prvo – na otvorenu vezu ne pristajemo zato što ju želi naš partner, nego zato što ju želimo mi sami. Kao drugo, anonimna osoba ovdje otvorenu vezu definira kao „ponudu” i izrazitu prijetnju. Kao da se nekome dopušta nešto što drugoga iz temelja uništava, etiketirajući otvorenu vezu kao nešto nepoželjno, sotonsko, destruktivno.

Evo primjera da bih navedeno obrazložila. Žena pita muškarca želi li s njom imati analni seks. Prijateljica kojoj to žena poslije ispriča, definira njezino pitanje kao ponudu. No, to nije ponuda. To je želja. To je lifestyle koji je odraz ženinih htijenja, njezine potrebe za užitkom. Otvorena veza ne nudi se kao na dražbi. Razgovor o njoj najčešće dolazi spontano, kroz međusobno upoznavanje s partnerom te uvažavanje njegovih želja i potreba. Zar ljubavnog partnera poznajete tako malo da vam mora izdavati ponude na koje možete i ne morate pristajati? Ne mislite li da ste u tom slučaju s posve krivim partnerom?

Kod zrelih ljudi otvorena veza čak nije ni dogovor. Ona se podrazumijeva sama po sebi. Zamislite da nekog volite toliko jako da tu ljubav zračite. Osoba koja vas jednako voli zauzvrat i razumije, zna da tjelesno niste monogamno biće. Takva će vas osoba upravo poticati da prakticirate svoju tjelesnu poligamiju i da budete sretni radeći ono što volite. Ljubav je sloboda, a ne zatvor. Fluidnost, a ne kočnice, zabrane i sporazumi. Komunikacija i razumijevanje, nikako nepovjerenje i zamjeranje.

Moram primijetiti da u spomenutom članku urednici stavljaju fotografije iz filma Vicky Cristina Barcelona koji je odraz nefunkcionalne otvorene veze s velikom dozom ljubomore jedne od protagonistica. Uzmimo u obzir da nisu svi za sve, niti bi trebali biti. Zašto bi nam se sviđalo išta što se sviđa drugima? U seksualnosti je potrebno stvoriti vlastita pravila koja zadovoljavaju ponajprije nas. Zato, ako nam se otvorena veza kao pojam ne sviđa, to je naše pravo i zbog toga nismo nimalo manje poželjni, seksualni ili u pravu.

Sting ima pjesmu naslova “If You Love Somebody, Set Them Free”. Taj stih je reprezentacija otvorene veze. Da osobu koju volite ne držite lancima za sebe. Da joj ne zadajete vlastita pravila. Da joj vjerujete da vas bezuvjetno voli. Da imate prijateljstvo u kvalitetnom romantičnom odnosu. Kad sve to postoji, niti jedan seks sa strane takvu vezu neće moći uništiti. Jer seks je, ionako, manje važan u odnosu na ljubav.

Ako pak želite pisati o otvorenoj vezi, savjetujem vam da ju najprije sami isprobate. Vaši će tekstovi tada biti vjerodostojniji. Ako ju ne možete probati, možda da onda ipak pišete o monogamiji?

U sljedećoj kolumni osvrnut ću se na komentare o otvorenim vezama čitatelja s naše Facebook stranice. Čini mi se da je glas naroda u ovom slučaju iskreniji i mudriji od glasa medija.

 

U seksualnoj iskrenosti s vama,

Marina :)