NEVJERNA ŽENA

 

(po jednoj Lorcinoj pjesmi)

U mrkloj noći nad Santiagom

Gdje obreh se kao slučajan stranac

Do rijeke je povedoh sa sobom

Ko što bi i svaki drugi muškarac

Klela se bogom da je djevica

Ali ja sam čuo drugačije već

No kako nisam Inkvizicija

Povjerovah joj ipak na riječ

I naravno da je lagala redom

Sve oko muža i dječurlije

Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom

Ali ja to – oprostite – ne umijem

Kad sve se za nama stuštilo u mrak

I svici stali bljeskat ko ludi

Na samom kraju trošnog pločnika

Dodirnuh joj usnule grudi

I otvorile su mi se istom

Kao ljiljani kad se vrate iz mrtvih

Pod finom izvezenom čipkom

Ko tijesto joj bradavice gnječih

I tu joj doslovce pukne prsluk

I složi se beživotan među noge

Uz težak prasak ko olovni oluk

Kad u njega se sruči oblak vode

Nad nama su divljale visoke krošnje

Bez mjeseca da im posrebri lišće

I psi su sprudom rastrčali pešnje

Preobražujuć noć u nešto žešće

A mi smo gazili kroz kupine draču

Kroz trstiku i kroz oštre kruške

U zemlji ja izrovah rupu

Da ugnijezdim joj vlažne šiške

Pa smakoh i kravatu da me ne grebe

I ona svuče svoju halju, pa ostalu

Parafernaliju strgoh sa sebe:

svoj remen, revolver, futrolu

Put joj je bila uljna i mrsna

I sjajnija od pulpe kakve školjke

I tu mi odora zlatna i staklena

Zasja da i nije nikad bolje

Bedra su joj se rastvarala sama

Ko jato neke isprepadane ribe

Pola života ja smetoh s uma

Al nju mi oči i dan-danas vide

Te noći bijah na najboljem putu

I hodah po strašnog napona žici

No ubrzo se opet nađoh na plotu

Na milost i nemilost svojoj jahačici

Ko džentlmen sad ponovio ne bih

Sve ono što je u strasti izustila naglas

I usne radije voskom zalio bih

Za vijeke vjekova koliko danas

Uskoro se i poljupci sliše u pijesak

I zora već lagano stala da rudi

Al tu je noći preplavi bljesak

Pod mačetama sunovrata ona se probudi

Naposljetku je darovah nečim lijepim

Pa sačekah da se malko zasmije

Ta nisam rođen kao Ciganin

Da žena preda mnom suze lije

Ali zaljubio se nisam, naravno

O tome čovjek niti ne odlučuje sam

Ona se šetala ovamo-onamo

A ja sam u prolazu bio znam

Taj put kad je odvedoh k rijeci

U njezinu djevičanskom ruhu

Taj put kad je odvedoh k rijeci

U noći mrkloj u gradu Santiagu

I naravno da je lagala redom

Sve oko muža i dječurlije

Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom

Ali ja to – oprostite – ne umijem

U mrkloj noći nad Santiagom

Gdje obreh se kao slučajan stranac

Do rijeke je povedoh sa sobom

Ko što bi i svaki drugi muškarac.

 

 

 

JADI STAROSTI

 

Starost je blaga.

U mladima sve vrije.

Ljubav je možda slijepa.

Žudnja nije.

 

 

 

TREBA MI SPEED

 

treba mi speed

vino treba mi

trnce da osjetim

ugode u kičmi

treba mi ruka

tvoja da me izvuče

i tvoji sokovi

da njušku mi smoče

vidjeti moram

što nisam ni u snu

tvoju potrebu za mnom

i čežnju prijesnu

čuti moram

što nisam ni za lijek

svojim još uhom

tvoju kvarnu riječ

moram te imati

daj me primi

kao Mjesec odozgo

kad more obujmi

upoznati moram

što nisam nikada

tu vučnu snagu plime

u tvojim rukama

i osjetit moram

dok sam još svjež

tu silu magnetnu

kojom me potežeš

čas bi uminula

čas bi iščezla

u hormonalnom bijesu

pjesma nemirna

 

 

 

MAGLA PORNOGRAFIJE

 

kad si se uzdigla iz magle

pornografije

sa svojom pričom o braku

i orgijama

ja jedva bijah

pedeset sedmogodišnji dječak

koji se trudi izbiti brzu kintu

u sporoj branši

bilo je deset godina prekasno

ali napokon sam dobio

najljepšu djevojku

na religijskoj ljevici

da joj slijedim usne

do onog neosunčanog mjesta

umjetnost pjesme

bila mi je u krvi

kava je izgubila okus

nisam odgovarao

na telefonske pozive

samo bih se pomolio

za zdravlje bilo koga tko zove

i ne ostavlja poruku

bio je to moj život

u Los Angelesu

kad si polako

skinula žuti džemper

i ja zaslinio

nad tvojim dječačkim stegnima

trudeći se biti

suprug

tvojim mračnim i majčinskim

nakanama

hvala ti

za sve one misaone pjesme

što sam ih zgotovio

umjesto da sam te češće

jebao

i za sve one sate kad bi mi

na crnoj prostirci za meditaciju

zaintrigirana mojim propalim

aristokratskim pedigreom

dopustila da odbacim vulgarnost

i počnem popravljati Ameriku

bodljikavom žicom

i pravilnim udarcima

rima

i sad kad si otišla

preostaje mi tisuću godina

da ti kažem kako se i dalje dižem

uz sve dižuće

i kako sam napokon postao onaj

ljubavnik

kojeg si željela

koji nema drugog života

osim tvoje ljepote

koji je gol i pognut

pod kvotama tvoje žudnje

preostaje mi tisuću godina

da budem tvoj blizanac

onaj voljeni lik iz zrcala

koji je s tobom rođen

i konačno te mogu slobodno

na prijevaru navući da poziraš

za moj polaroid

dok spaljuješ

moj aparat za sluh

svojim neumoljivim opscenostima

ali tvoja me panika ovdje

ne može požurivati

a moja panika i moja onemoćala

ramena

i naši besramni životi

su zrnevlje

prosuto oko žrtvenika

pod vrtoglavim visinama

naše ljubavi

dok druga strana tvoje tjeskobe

mornarska mreža puna znoja

stenjanja

i generacija leptira

što se pare i padaju

dok mi potiremo razlike

i vrijeme se prigiba

kao najmanji B-ožji mezimac

da nam poliže prste

dok mi spavamo zapleteni

među remenjem i narukvicama ali

Oh onaj slador prvih noći

i dvadeset trećih noći

i noći

poslije smrti i gorčine

slador ovog jutra

dok se pčele zabijaju

među slomljene vitice vrtnog sljeza

i savršeni raspored

predmeta na stolu

tu bestežinsku nebitnost

svih naših starih namjera

dok mi potiremo

dok mi potiremo

svaku razliku

 

PREKO POLA SVIJETA

 

Svake mi je noći padala u zagrljaj

Kuhao sam joj i lijevao čaj

Bila je u tridesetima

Zaradila već novca i živjela s muškarcima

Lijegali smo skupa bez kraja i konca

Pod mrežom protiv komaraca

Al kako ništa ne izbi na skali brojčanoj

Proživjeli smo tisuću godina u jednoj

Svijeće se gorjele i Mjesec propadao

Iznad ulaštenih brda i liječnog grada

Prozračan, perolak, luminozan

Osvjetljavao nas je oboje

Na tlu fundamentalnom

gdje ljubavlju smo se igrali neželjenom, slobodnom, raspomamljenom

zatičući ovaj svijet u stanju polusavršenom.

 

 

 

ZBOG NEKOLICINE PJESAMA

 

Zbog nekolicine pjesama

u kojima sam progovorio

o njihovoj tajni

žene su mi u starosti

posebno naklonjene.

Pronalaze skrovita mjesta

u svojim užurbanim životima

i tamo me odvode.

Svlače se do gola

svaka na svoj način

govoreći:

«Pogledaj me, Leonarde,

pogledaj me ovaj posljednji put.»

Zatim se naginju preko postelje

i zaklanjaju me

kao bebu koja drhti.

 

 

 

Dio iz pjesme UNUTAR NAŠE LJUBAVI

 

Al na koncu se opet vraćamo u oblik

Prvotni, premda se i za nj hoće vremena

Zato ti i kružim oko dijelova intimnih

Mnogim i mnogim miljama (…)