Najmanje je poziva bivalo kad se naglo pogoršalo vrijeme. Kad je poslije lijepih dana znala udariti teška kiša – nema ga koji će me nazvati. Svi su doživljavali bar djelomičnu depresiju, ili, ako ne baš depresiju, odsustvo borbenosti. Napuštala ih je svaka volja za pustolovinom. Tonuli bi kao medvjedi u ciklonski san.

Mimo svih pravila, javlja se mobitel. – Nije valjda fra Jozo – instinktivno sam pomislila na mojeg najčudnijeg i najsuptilnijeg jebača. Da, bio je on, fra Jozo. Morala sam ga spasiti, izvući ga iz ponora depresije.

Kiša nas je umivala. Hladila naša užarena tijela. Lomili smo sva pravila. Jedino su tijela imala vlast nad nama.

Čekala sam da fra Jozo prvi progovori.

Počeo mi se ispovijedati: – Vjerovao bih u tebe, o, itekako bih vjerovao, ali moja vjera ne dopušta da Bog bude žena. A opet, nikako ne mogu poželjeti da ti budeš muško. Razumiješ li što me muči?

Lagano sam kimnula glavom, kao, eto, da, shvaćam, sve shvaćam, neka on samo mirno uživa u meni. Nije ni meni loše. Fra Jozo je tako nježan, nekako čvrsto nježan. Ne sjećam se da sam ikad imala takvog junačinu. Ares je bio pravi momak, ali njega nije dičila blagorječivost. Ares je bio više čovjek od djela – nije se upuštao u pitanja koja su razglabali Platon, Aristotel, Sokrat ili onaj njihov učo Tales od Mileta. Jebao me sve u šesnaest. Nisam mu ostajala dužna. Jebala sam i ja njega sve u šesto šezdeset i šest. Pravio mi je djecu bez ikakvih oklijevanja i nedoumica. Kad sam ga jednom pitala što će na to reći moj muž Hefest, samo se predao nezaustavljivom smijehu:  – Da mi više nikad nisi spominjala tog smiješnog obrtnika. Svaki put kad ga spomeneš, dovodiš me u opasnost da umrem od smijeha.

Fra Jozo je imao finoću u prstima i u duši. Svirao je po mojem tijelu jer je osjećao da nisam od ilovače nego od božanske smjese. Šaputao mi je:

– Kad su mi usne na tvojoj grudnoj kosti, imam dojam da je dolje Bog i da sve vidi i zna što se krije u tebi i šapuće mi: „Fra Jozo, ovo ti ne mogu zamjeriti. Nećeš zbog ovoga što radiš s ovom djevojkom biti kažnjen. Neću te nagraditi, ali te neću ni slati u pakao. I ja imam dušu, zapamti!“

Fra Jozo je bio jebač koji voli prosipati riječi kao začin našim tijelima. Nisam voljela šutljive tehničare. Morala sam mušteriji bar malo zaviriti u glavu, po mogućnosti i u dušu. Neki nisu imali ni jedno ni drugo. Dolazilo mi je da od takvih odmah izjurim kroz vrata, ali hepiend je bio zakon moje trenutne profesije.

Nisam mogla šutjeti. – O kojem to Bogu govoriš, Jozo? Stalno ga spominješ kao da je tu, a on je tamo, na Olimpu, i nije ga briga za tebe. Ganja okolo ženske i nadmudruje osvetoljubivu Heru da bi ljudi što manje patili.

Vidjela sam da me Jozo ne razumije. Vremenski zid spustio se između nas.

 – Razlika između tebe i mene je to što je u meni samo jedan Bog, a u tebi ih je mnogo, pošteno rečeno – i previše. Plus to što imaš još i polubogove i sve moguće stvorove koji prave neopisivu  zbrku. Zbog toga smo mi sve sveli na jednog Boga pa je kod nas sve jasno.

 – Opet me izostavljaš. Ti si kao policija i država, jednostavno me ne želite priznati kao božicu s Olimpa. Smeta vam sve što je kod mene bolje nego kod vas. Jedino taj vaš Bog smije biti mudar, dobar, i sve naj-naj! Moja je greška što sam vam prišla, što sam vam dostupna.

– Nikad te nisam vrijeđao. Ni naglas, ni u mislima, ni u primislima. Za mene si božanstvo!

– Ako je tako, što se imaš bojati svog Boga? Lijepo ti je rekao da i on ima dušu. Čini se da mu ne želiš priznati da ima dušu.

Neću reći da ne pretjerujem, ali s mušterijama kakav je fra Jozo, ništa nije strašno ako se riječima igram bez kontrole. Uza sve drugo, na taj način lakše svladavam novi jezik. Neke ševe su mi kao govorne vježbe. Ja dobivam lekciju koju meni plaća mušterija. On dobiva nakratko moju … – ne znam kako bih to drukčije rekla – moju pičku. Operem se i kao da ništa nije ni bilo. A on dobiva mnogo. Dobiva sebe.

Jozo me nije mogao gledati u oči. Piljio je u led lampicu na plejeru: – Da, ima on dušu, ali njegova duša je božja, a moja je obična ljudska duša. Može mi on oprostiti, ali nikad neće biti sretan što je legao s prostitutkom. Kad se nađem pred njim oči u oči, iz krajička njegovog pogleda virit će prigovor zašto me nije poslao kvragu. Tražio je Božju pomoć… dobro, bolje je reći da je tražio njegovo razumijevanje … zato što me se nije imao snage osloboditi.

Otkako se znam, borim se protiv bilo kakvog ropstva. Sada ispada da sam fra Jozu pretvorila u ovisnika o mojoj pički. Shvaćam da je to činjenica. Nije važno što muškarci suludo ulaze u ovisnost o nekoj pički, važno je da je fra Jozo neizlječivo ovisan o meni.

Kako da mu riješim ovo potpuno suvišno vezanje teškim lancem koji mu, umjesto sreće, donosi grizodušje i ništi mu sâm smisao života.

Ugodno opuštena, ležim doma u krevetu. Ne napušta me pitanje što i kako s njim. Tonem u san, kadli odjednom, kao da sam šefica računovodstva, iskoči rješenje.

Nikad više nisam otišla fra Jozi. Boga nikad nije vidio, osjećao je samo njegovu blizinu. Preuzela sam ulogu njegovog Boga. Ako sam božanstvo, što ne bi i moja nevidljiva pička bila ravna njegovom nevidljivom Bogu?

 

Alojz Majetić
Odlomak iz romana u nastajanju “Tri Afrodite”

O romanu: Antičku Afroditu kipar Praksitel prenio je u svevremenske dimenzije. U 21. stoljeću hrvatski slikar Tihomir Lončar snagom svog kista prenio ju je u arkadijski krajolik u ulju na platnu. Afrodita izlazi iz krajolika i u Bogovićevoj ulici u Zagrebu promatra potpuno drukčije vrijeme od onog u kojem je nastala. Ni ona ni ljudi oko nje ne znaju koliko je samo žena a koliko božica. Potraga za božanskim u njenom ženskom biću temelj je svih zbivanja u romanu. Hoće li se božica ljubavi i ljepote sroditi s 21. stoljećem ili će se vratiti u svijet umjetnosti? U kojoj mjeri njena spolnost određuje egzistencijalnu ravnotežu? Hoće li suvremena biologija otkriti u njenoj DNK božanske gene? Ima li umjetnička snaga moć stvaranja živih bića? Afrodita strašću znanstvenice i akcijom umjetnice hrabro se suočava s najtežim pitanjima svojeg božanskog podrijetla i sudbine homo sapiensa.